Kraj oktobra, početak novembra, doba rasprave da l’ smo Srbi ili smo prozapadnjački neljudi. (Nema veze s datumom, radimo isto i za 14. Februar, 14. Januar, ili bilo koji dan). U svetu blogosfere, bookstagrama i pisaca u nastajanju, vreme je za oktobarske preporuke. Kako to ide? Pa, prvo ja vama kažem kako me mnogo ljudi pitalo šta čitam i da im preporučim nešto, onda vam nešto stvarno i preporučim, onda vi meni kažete da li ste nešto od toga čitali, šta ste inače čitali i koliko vam se dopalo. U stvarnosti, niko ništa nikoga ne pita, svi gledaju svoja posla i boli vas uvo šta tamo neko benavi o nepoznatim piscima i knjigama. Jebiga, takvi smo, gledamo svoja posla. Ako vas baš zanima, više sam ja smarala druge šta su čitali i šta je dobro, a oni bili u fazonu Smiri se, i tako si sve pročitala.

Elem, nakon ovako neprikladnog uvoda, da prozborimo koju i o našim najboljim prijateljima, pored kućnih ljubimaca.

 

Oktobar je počeo malim vikend čitalačkim maratonom, i mojom odlukom da ponovo pročitam serijal o Majlsu Vorkosiganu. Verujem da ste svi čuli za Luis Mekmaster Bižol i njenu sagu o malom Majlsu. Od 16 knjiga, Laguna je prevela 4, ja imam 3, znači da moram čitati ostatak na engleskom. Uglavnom, serijal je naučno-fantastični, svemirska saga, naš junak potiče sa militarističke planete, više od svega želi da postane vojnik, ali ga fizičke karakteristike ometaju. Zovu ga mutantom, što on tehnički nije, jer oštećenje koje je izazvao gas, kojim su mu roditelji napadnuti dok je on bio u stomaku, nije izazvao genetska oštećenja. Izuzetno je pametan i hiperaktivan, što ga podjednako i uvaljuje i izbavlja iz nevolja.

 

20191101_001305

Rogues, zbirka priča koju su uredili Džordž Martin i Gardner Dozois, gde su doprinos dali i Patrik Rotfus, Skot Linč, Nil Gejmen i Džo Aberkrombi, među ostalima. Napisali su po priču o lutalici, lopovu, probisvetu, ili kako već volite da prevedete naslov, a ponekad je ta priča pratila radnju neke od najpoznatijih hitova tih istih pisaca. Patrik nam priča kako je Bast proveo jedan dan, Skot Linč se bori sa izvršenjem nemogućeg zadatka (treba da ukrade ulicu), a na kraju završava borbom protiv čarobnjaka. Džordž Martin je uključio jedan izuzetno dugačak tekst u vidu letopisa, nešto što liči na lekciju srednjovekovne istorije Vesterosa.

 

Artur Konan Dojl i njegov Šerlok Holms su uvek dobra ideja za opuštanje.

 

Metju Kostelo i Nil Ričards – Čeringamske misterije

Dok se trudim da uvećam biblioteku, shvatam da imam slabu tačku među knjigama. Ne, nisu erotski viktorijanski ljubavni romani, a više nisu ni kaubojci jer imaju tu nesreću da se ne završavaju sretno. Ispada da volim da odmaram mozak uz detektivske priče. Ne ove moderne trilere, krimiće i psihiće, već  one glupe, jednostavne, neopterećujuće, što se pretvaraju u apsolutne hitove i TV serije. Šerlok Holms, Herkul Poaro, Misterije Brokenvuda, i najnovije u kolekciji džepnih izdanja – Čeringamske misterije.

20191101_001420Potom je na red došao Li Čajld. Knjiga se u originalu zove Killing floor, prva koju je napisao o Džeku Ričeru. Možda ste čitali, pa se setite naslova na srpskom.

Ričer je imao četiri godine kad je shvatio kako otprilike funkcioniše lojalnost. Iznenada mu je sinulo da bi mogao da pripazi brata kao što je brat pazio na njega. Posle nekog vremena, to mu je postalo druga priroda, funkcionisalo je potpuno automatski. Podsvesno je tražio brata, da vidi gde je i da li mu treba pomoć. Više puta bi se strčao u neko novo školsko dvorište (često su se selili), da bi zatekao grupu klinaca kako izvodi nešto sa mršavim visokim došljakom. Zaleteo bi se među njih, rasterao ih, razbio par njuški. Onda bi se vratio svojim drugarima i čemu god da su se igrali. Dužnost izvršena, skroz rutinski. I to je trajalo dobrih 12 godina, sve dok se Džo nije odselio. Dvanaest godina je izgleda ostavilo podsvesne tragove, jer je Ričera poput eha progonilo pitanje: Gde je Džo? Duboko u sebi, znao je da treba da stane uz brata kad god mu bude potreban.
Sada Ričer ima 36 godina, pukim slučajem nalazi se u gradiću u kome je njegov brat ubijen pre osam sati. Tanak glasić u njegovoj glavi svrdla: treba nešto da uradiš povodom toga.

Sve knjige o Džeku liče jedna na drugu, Džek je uvek glavna faca i uvek pobedi i nastavi dalje. Džek, večiti lutalica, konačno slobodan nakon čitavog života provedenog po vojnim bazama širom sveta.

Artur Klark – Ka spuštanju noći

20191101_001511Volim da odem do antikvarnice i iskopam neki dragulj prošlosti, poput dela Artura Klarka. Iako je pisao ovu knjigu 1953. godine, još uvek je ispred svog vremena (ili našeg). Ovu priču nisam mogla da čitam na preskokce kao većinu današnjih bestselera. Svaka rečenica je važna za tok radnje, za razvoj likova, za užitak u čitanju.

Alvin živi u Dijasparu, tehnološkoj oazi čovečanstva. Zemlja je pusta, Osvajači su saterali ljude u jedno naselje pod pretnjom istrebljenja ako ikad požele da se ponovo vinu put zvezda. Alvin je previše znatiželjan da bi ga pretnje iz daleke prošlosti uplašile. Odlazi iz Dijaspara, otkriva Lis, drugo naselje čije postojanje je držano kao tajna, a zatim nalazi tvrđavu čiji jedini stanovnik pripada kultu Gospodara. Alvin pronalazi svemirski brod, istražuje najbliža sazvežđa i dolazi do saznanja da prošlost u koju svi veruju nije istinita. Mnogo toga je isfabrikovano, i mnogo toga treba uraditi da bi se stvari ispravile.

 

Marko Popović – Jedan pogrešan korak

20191101_000752Ako ste uživali u filmu Južni vetar i jedva čekate da serija udari male ekrane, onda je ova knjiga prava stvar za skretanje pažnje u međuvremenu. Dvojica braće, doktor Dušan, i Goran nevino spakovan u zatvor na tri godine, izlazi kao prevejani poznavalac kriminalnog podzemlja. Goran je glavni lik romana. Vozi auto, tuče se, hapsi ga policija, dobija batine, radi prave stvari. Dušan je nestao i treba ga naći, pre nego što ga se dokopa policija (koja mu prišiva dva ubistva) ili beogradsko podzemlje (oni samo žele da ga ubiju, čim im da USB sa vrlo bitnim podacima koji su stajali pet godina u džepu njegovog mrtvog asistenta). Ženski likovi su prepičke (izvinite na izrazu, previše čitam domaće ovih dana), izuzetno pametne i potcenjene. Čini se da je svaka nevolja počela upravo jer niko nije verovao da je neka žena sposobna da uradi nešto. Negativci su vrlo filmski negativni. Kumovi Beli i Limun, klasično takmičenje čiji je duži i ko će čiju decu pobiti. Na kraju može ostati samo jedan. Korumpirana policija, naravno, od načelnika pa nadolje i naširoko. Na kraju kriminalci počiste plavu mafiju. Imamo i originalne zlikovce, ćelave blizance koji muče ljude pletećom iglom.

Sve u svemu, jako zanimljiv i napet roman, brzo se čita, ali vam ipak preporučujem da ga ne čitate u jednom dahu, inače će vam podsvest zapatiti Gde je Dušan? , pa ćete odmah morati čitati nešto drugo da ne biste sanjali gde je Dušan.

I za kraj meseca, Danijel Špelić i njegove tri objavljene knjige: Vidio sam kako umireš, Uljezi i Odjeci. Ako do sada ne znate ko je Danijel i niste nijednu njegovu šaljivu recenziju pročitali, mora da vam fejsbuk nije radio jedno pola godine. Svi koji su bilo šta radili po knjiškim grupama, znaju za Danijela. Neki su probali i da ga imitiraju, uglavnom bezupešno. On ipak nije hejter i ne traži namerno mane tuđih romana da bi sebe veličao, kao što su neki pogrešno shvatili, probali i promašili. Nakon čitanja njegovih romana, mislim da ima pravo da kaže šta god želi o tuđim delima i nedelima.

 

Vidio sam kako umireš – krimi novela o pozorniku Vjeku koji na slobodan dan dobija zadatak da reši dva zločina, jedno od sinoć (silovanje i premlaćivanje), drugo od pre dvadeset godina (ubistvo ujne i nestanak ujaka). Klasičan kliše junak, ali toliko dobar da je trebalo biti bestseler. Kada su mu izdavači nakon ovoga tražili da piše o ratu, pogrešili su – trebalo je da traže seriju krimića o Vjeku.

Uljezi – nešto što je trebalo da bude drugarski vikend u ljetnjikovcu Bogu iza tregera, prerastao je u nameštaljku, psihološko zastrašivanje i pokušaj ubistva. Ako ste pratili komentare jedne neuspele recenzije Uljeza, setićete se da je pisac hteo da sve bude baš ovako i nikako drugačije: bez seksa, bez instant hvatanja za oružje i preteranog mačizma. Pisac ne pati od želje da se svidi publici, već prati svoju ideju, sve je na svom mestu i objašnjeno zašto baš tako, nema viškova, nema manjkova. Današnji pisci vole da im knjige budu preko 200 stranica duge. Špelić, moglo bi se reći, prati onaj stari put gde je piscima i čitaocima bio važniji sadržaj od obima.

Odjeci – domaća verzija Kingovog Isijavanja. Nema ništa loše u tome, imitacija je najveći nivo pohvale i svi bi da budu King, itd. Uostalom, nema dobrog pisca horora koji se nije oprobao u nekoj verziji krvava ubistva – napuštena kuća – nova porodica/individua – opsednuta kuća – e sad ćeš videti svoga Boga. Za razliku od ostalih, Špelić ne da da se njegova posednuta vikendica spali, potopi niti napadne nekim drugim prirodnim elementima. Nema kauterizacije duhova ni njihovih odjeka – misteriju treba rešiti.

To je to za oktobar. Poželite mi više sreće u čitanju za sledeći mesec. Ne morate ništa da me pitate niti govorite šta ste čitali. To su vaše privatne stvari.

Sretan vam sv. Luka, sv. Petar Cetinjski, Noć veštica, Sesvete, Dan mrtvih, šta god želite. Volite druge i pustite da drugi vole vas.

 

Naravno, kakav je to tekst o knjigama bez slika? Naslovnica je sa pixabay, čiste naslovnice su sa slobodnog nam interneta, neke sa aplikacije za čitanje knjiga AnyBooks, a ove kao umetničke su mojih ruku kreacija.

O knjigama