DAN   62

PRIČAJ MI

BEZ REČI JU je zagrlio, i dugo ju je držao u naručju, onda je svanula zora i bilo je vreme da ode. Na trenutak je pojačala stisak, ne želeći da ga pusti, a znala je da mora. Poljubio ju je, onako ovlaš i kao da će se opet videti pred kraj dana, kad kao i svaki put dođe kući, i ona će mu se osmehnuti kad ga ugleda na vratima. Privid normalnosti bilo je sve šta im je bilo potrebno na par trenutaka.

Sinoć su pričali, i ona je malo besnela, plakala od nemoći, ali se ubrzo smirila i mislio je da je to zbog njega. Nije htela da im poslednje sećanje bude svađa. Kako je noć odmicala, samo su ležali jedno pored drugog, netremice se gledajući, bez reči, jer im i nisu bile potrebne. Znali su jedno drugo previše dobro, a bol rastanka bio je previše jak za bilo kakve reči utehe.

– Pričaj mi – u jednom trenutku ušuškala je leđa na njegove grudi, obavivši se njegovom rukama. – Kakva će nam deca biti?

Gotovo se nasmejao, osetivši se normalnije nego ikada. Nikada nije razmišljao o tome, a ipak mu je došlo prirodno da govori o devojčici crne kose i tamnih očiju, ratničkog duha, neumoljivoj i tvrdoglavoj. Pričao je i o dečaku tamne kose, nemirnog duha i smirene naravi. Nasmejala se na to, ali kako je nastavio da priča o zajedničkom domu, maloj bašti i velikom psu, kako će učiti svu decu da budu ratnici, uključujući i malu crnooku devojčicu kojoj su već dali ime, počela je da se trese. Zaćutao je, poljubivši je u kosu. Nije mogao ništa da uradi osim da je pusti da se isplače. Samo ju je stegao u naručju.

Nije plakala pri pogledu na njegova snažna leđa dok je izlazio, jer on se uvek okretao na vratima da joj kaže da je voli. Ovog puta jedva da je i zastao.

***

Iz nekog neobjašnjivog razloga, niko se nije našao na kapiji kada je svanulo, niti su im tajni prolazi pali na pamet. Stajali su zajedno na bedemu, zagledani u ruševine okupane sunčevom svetlošću.

– Šta se desilo sa Vrhovnim Kapetanom? – kao usput će Feorin.

– Verujem da će se Korined savršeno snaći – Telmar će. Nije se trudio da upozna braću sa Korinedom postavljenjem, jednom kada mu je predao titulu i zapovedništvo.

– Dobro je – Feorin klimnu.

Danaila čučnu na ivicu, pitajući se kako izgleda skok kroz vazduh niz zidine.

– Poenta je da se malo odbaciš o kamen jednom kad kreneš – vilenjak se nagnu nad nju. – Tako se odraziš dalje.

Pogledala ga je, jedva se zapitavši da li je ozbiljan, kad Telmar reče:

– Idemo li?

Osmehnuo se pre nego što je skočio. Blizanci su bili na pola koraka iza njega, veličanstveni u letu, dok je Desmar za trenutak oklevao, iako to nije imalo nikakve veze sa strahom. Danaila se bacila iz čučnja, Feorin je iza nje sleteo nalik ptici. Potrčali su put ruševina, ispraćeni tišinom sa bedema. Žrtve su svuda postojale, ali njihova vedrina prethodnog dana rastanak je činila težim i nestvarnim.

Iznenada Rekin nešto uzviknu, a nakon par sekundi i ostali prihvatiše.

– Moć Kasnera!! – zajednički poklič zaorio se duž zidina, nateravši braću da se okrenu na kratko.

– Zaboga! Nisam znao da ste ovako popularni – našali se Feorin gledajući ih. – Znate, sa ovolikom Moći koju imamo, možda ne bude potrebe da iscrpljujemo životne sile u nama.

Telmar ga samo pogleda.

– Idemo – reče.

***

– Pravda će biti zadovoljena na mestu sa koga je sve poteklo – reče Feorin. Čučali su na stenama par metara iznad zemlje izrovane isprevrtanim kamenjem. Oko njih se pružala slika kolapsa, ali nisu obraćali pažnju na to više nego kao na usputnu činjenicu. Pogledi su im bili upravljeni na jedinu uspravnu i spolja neoštećenu zgradu u sred haosa.

– Palata pravde? – Teoril pokuša da se našali.

– Hram Maleku, mesto gde su se sastajali ljudski Moćnici da bi učili od namarinskog sveštenika – Feorin će. – Nisam verovao da još stoji.

– Ja nisam verovao da takvo mesto uopšte postoji – reče Telmar.

– Srećom po nas postoji – Danaila je jedina stajala uspravno na širokom ispustu. – Jedino, vrata su zakrčena, pa mislim da ćemo morati da uskačemo kroz prozor.

Desmar začkilji. – Biće na slepo.

Ona samo sleže ramenima, da bi se odmah potom odrazila. Doskočila je na ivicu širokog ovalnog prozora, osvrnuvši se prema njima.

– Unutra je sve netaknuto i očuvano – reče. Bila je iznenađena, ali svejedno nije oklevala da se spusti dole. Pratili su je, i sami začuđeni igrom sudbine koja je ostavila ovo mesto pošteđeno.

– Nisam mislio da bi ovo trebalo ovako da izgleda – Teoril se osvrtao bez prekida, ali osim stubova i pet prozora tik ispod šuplje kupole, nije bilo ničega šta bi navodilo da je ovo nekada bio hram. Ali, možda je u jednom uvrnutom delu njihovog univerzuma upravo to što je mesto nekada bilo hram sačuvalo njegovo postojanje do danas.

Koraci su im odzvanjali po uglačanom podu živih boja, sve dok Feorin nije povikao da je našao mesto. Sakriveno iza pet stubova stajao je krug nepomične bistre vode.

– Ovde vreme kao da je stalo – Teoril će, sumnjičavo osmatrajući vodu.

– I jeste – Teonil stade s duge strane. – Umorilo se od čekanja.

Feorin uzdahnu, osećajući da mora da im objasni, ali Telmar ga preteče:

– Rat bi svakako došao, to što smo mi bili prisutni samo je ublažilo posledice. Vreme je stalo onda kada se naše postojanje produžilo u beskonačnost.

– Znači – Danaila se nasmeja, – ako se ne ubijemo koristeći svoju životnu silu da bismo izvukli što više Moći iz sebe, svakako će nas ubiti ova zgrada jednom kad shvati da vreme ponovo teče i da bi trebalo da izgleda kao i sve ostale nekadašnje građevine napolju. Zar ne?

– Vrlo verovatno – čvrsto će Feorin, opasno sevnuvši očima. – Stanite sad oko bazena i pristupite Moći. Moramo osetiti šta su uradili pre toliko vremena da bismo mogli da preokrenemo. Moramo da znamo…

Uzdahnuo je, ispruživši ruke poput krila ptice. Zabrujao je čudnom intonacijom koju svi lagano prihvatiše. Bilo je lakše kad su shvatili da to radi uz Moć. Pojanje se razvijalo dok nije izgledalo da se i sama plava kupola napunila do granica pucanja, a onda je počelo da opada. Do trenutka kada je zvuk postepeno uminuo, šestoro besmrtnika iste krvi odavno je hodalo dubokim putevima Moći.

***

Još Feorinovog odlaska, Edara je sklonila vizuelnu zaštitu sa barijere, dozvolivši da bude viđena. Bio je to ogavan prizor, i više nego ikad je izazivao mučninu od zatvora u kome su živeli toliko dugo, ali bilo je podnošljivo samo dok su se stalno podsećali da će uskoro biti gotovo. ElrohElironNama’Reth održao je govor u javnosti, ponovivši ga par puta dok nije bio siguran da su makar oni koji su slušali shvatili. Znao je da reči same po sebi ne znače mnogo, ali je bio i siguran da niko već odavno ne misli o osveti. Ako Feorin ispuni ono što je tako dugo želeo, jedina misao kojom će se baviti biće prosvetljenje i zemljoradnja. Bože, kako su im nedostajala otvorena polja! Nije se usuđivao da razmišlja šta bi se desilo u slučaju da Feorin ne uspe.

Nama’Reth porodica našla se zajedno bez ijedne reči na najvišem balkonu u Namarinu, zureći u tamnu mrežu. Negde napolju dan je polako odmicao.

Zelenooka vilenjakinja zlatne kose kroči na balkon, obgrlivši se rukama od iznenadnog naleta vetra. Njeno prisustvo natera Eris da se okrene. Bila je toliko usredsređena na očekivanje promene, da je za trenutak pomislila da je Ketorin došao. Bez obzira na odsustvo pozdrava, Leksin je znala svoje mesto. Prišla je izrezbarenoj ivici balkona, lako se naslonivši. Feorin je rekao da se prva dva dana verovatno ništa neće dešavati, neki su mislili da se verovatno ni danas ništa neće desiti. Za nekoga ko je trebalo da bude strpljiv po prirodi, vilenjaci Namarina su trenutno bili sve samo ne oličenje strpljenja.

Eris je iznenada uhvati za ruku, razmenivši poglede razumevanja. Da je Leksin postala Feorinova žena, oni bi to znali. Ali postojao je i drugi način za stupanje u njihovu porodicu. Leksine suzne oči govorile su koliko voli Feorina. Ništa nije moglo biti bolje od promene, makar to značilo i nemoguće začeće pod barijerom. Nikada nije mislila da Feorin ima toliko snage.

Napetoposmatranje završilo se iznenađenim usklikom kad mreža sivila zapucketa, stvarajući par pukotina u tkanju. Pred njihovim raširenim očima rupe su se širile i nagrizale mrežu uz zaglušujuću grmljavinu, sve dok u jednom trenutku nije ostalo samo par niti da lebdi iznad njih, da bi potom i one nestale. Vilenjaci se uspraviše, pitajući se da li je zaista gotovo.

Eris je odavno privukla Leksin, tešeći je u zagrljaju. Edari ponos nije dozvoljavao da pokaže slabost, ali nije mogla da kontroliše suze. A Eliron je stajao zagledan u daljinu, svim čulima upijajući grmljavinu, jer to je bilo poslednji čin njegovog brata.

***

Bio je mrak, ili se to samo njemu činilo. Ali i u mraku je bio u stanju da vidi, bolje nego drugi ljudi, a sada su oko njega bile samo senke. I čudni daleki glasovi, toliko slični onima koje je poslednje čuo.

– Telmar.

Setio se da je on stajao ispod stuba kad je sve počelo da se ruši. I da su se srećno osmehivali, svi osim Feorina. On je nešto uradio – on i Danaila. Nije mogao da se seti…

– Telmare – mislio je da viče, ali jedva da je bio u stanju da govori. Jedva da je bio u stanju i da se kreće. Plakalo mu se od nemoći jer volja nije bila dovoljna da pokrene malaksale udove, niti da skine prašinu sa očiju. Svaki trzaj mišića boleo je do besvesti.

– Feorine – mislio je da je video oči poznate boje kako se naginju nad njim. – Šta si uradio s kosom?

– Desmare – Eliron se kratko osvrnu da bi rukom dozvao saputnike. – Gde su ostali?

Pokušao je da se osovi na ruke, uprkos nekontrolisanim bolovima. Pognuo je glavu, resko uvlačeći vazduh. Čak je i disanje bolelo.

Bilo je lakše kada bi samo pustio oči da se zatvore, onda ni prizori nisu bili tako zbrkani. Mada je onda mogao da vidi kupolu kako se ruši na sve njih, čak i Danailinosmeh prkosa, i Telmarov ozbiljni oproštaj u pogledu. Kao da je već znao da će Feorin izabrati njega da spase. Ali zašto njega?

– Desmare – glas ga je ponovo dozivao. – Ne brini. Sve će biti u redu.

Imao je tu čudnu intonaciju kojom se ponekad Telmar koristio. Kako ranije nije primetio koliko su on i Faha slični?

– Znam, Telmare – možda je izgovorio naglas, a možda je samo sanjao. – Kanka me čeka.

 

 

Ostale priče Poslednjeg vilenjačkog princa su OVDE