Osetila je Feorina kako tumara okolo po ovom neviđenom vremenu, pokušavajući da razbije monotoniju dana, te se nije preterano trudila da prenosi vesti o miru, čak ni u otvorenoj gradskoj kuhinji, dupke punoj uprkos svemu. Kuća isceljenja bila je prazna, što se i dalo očekivati pod trenutnim okolnostima. Desmar je do sada svakako stigao do Kanke.

– Daj nešto žestoko – za poneti – dobacila je zlatni novčić poslužitelju. Ovaj je raširio oči jer nikada ranije nije video toliko blago na jednom mestu, i umalo mu se nije nasmejala zbog toga. S druge strane, ni ona odavno nije videla onoliku sumu koju je Feorin podelio sa njom po izlasku iz Namarina. Uvek je bio optimistično pun nade, čak toliko da se to graničilo sa ludilom vere u nepoznato. Dobila je dobro upakovan vrč sarea uspešno prošvercovan ispod pulta do zaklona ispod njenog mantila, uz nasmejani pogled mladog poslužitelja. Tek tada mu je dobacila da će možda i on uskoro slaviti, kad se reč o miru između njih i neprijatelja proširi, ostavivši ga potpuno zbunjenog.

***

Kelišine odaje bile su na severu grada, zaklonjene zidinama, što i nije bio najbolji prizor koji se mogao izabrati za gledanje kroz prozor. Do sada nije imala puno prilike da uživa u vidiku s obzirom da je radije provodila vreme u Kući. Iz nekog razloga, u ovoj novopronađenoj dokolici, konstantni pogled na sivi zid kako visi gotovo na dohvat ruke, ako bi se samo malo više nagnula kroz prozor, neopisivo ju je iritirao. Uspela je da skupi dovoljan broj lepršavih materijala jarkih boja da bi sačinila zavesu, a onda je morala doneti i par saksija cveća od Sumare, dobre ženice koja je stanovala ispod nje i stalno joj nudila pomoć oko ulepšavanja životnog prostora. Sada je jedva uspela da je odbije, a da se ne graniči sa grubošću. Kada je završila za dekorisanjem,osetila je iskru drugačijeg, boljeg odnosa prema svetu uopšte. Odjednom više nije bio tako prokleto siv. Zapravo je želela da ostane sama, uljuljkana u jarke boje sećanja.

– Zdravo, Keliša – devojka u sivom stajala je na otvorenim vratima, toplo se osmehujući. Izvukla je zemljani vrč iza leđa. – Piće?

SKRIVENI BLAGOSLOVI

– Drago mi je da vas vidim – Telmar im se nacerio kao lovac bespomoćnom plenu. – Smestite se kao da ste kod kuće.

To što se Selik i Korined nisu čak ni pogledali dok su ozbiljno sedali naspram njegovog radnog stola, moglo je samo da im služi na čast. Jer nije planirao da bude nežan, smatrajući da je krajnje vreme da bude otvoren.

– Svako dobro, Kapetane – Selik će. – Čujem da je pomenuto ime Datorena.

– Naravno da jeste. A šta si mislio da će se desiti?

Čovek sleže ramenima, ovog puta razmenivši pogled sa sinom.

– Dobar je čovek – reče poluglasno. – Odgovara tvojoj ideji vladara.

– Znači, ti se odričeš? – Telmar nije izgledao iznenađeno, ali je zato Korined bio vidno zbunjen. – I dovukao si ga ovde bez da si mu prethodno objasnio?

Selik se osmehnu kao krivac.

– Mislio sam da ipak nećeš otići, iako je ovaj mir ispao prava stvar – reče.

– Tamo gde ja idem, odatle se niko nije vratio – ravno će Telmar. – Stvari stoje ovako: mir je zaključen i neće biti puno posla za vladara osim o održavanju istog. Ja i moja braća odlazimo i ne verujem da će se neko vratiti. Previše bi vremena bilo izgubljeno ako bih pokušao da nađem dostojnog naslednika među zapovednicima, ili ne daj Bože, ministrima. Sreća je te ste vas dvojica iz loze Datorena već ovde pa ne moram da vas tražim po svetu.

Selik dlanom prikri cerenje, jer ih Telmar jeste potražio dok je Korined još bio dečak. Loza Datorena nije bila drevna, ali je bila dovoljno stara da izgubi pojam o sopstvenoj vrednosti. Bili su daleki rođaci Kasnera i, kao takvi, potencijalni naslednici.

– Prosta formalnost kao što je krvna povezanost u nekom petnaestom kolenu unatrag ne igra nikakvu ulogu u mom odabiru, samo u skraćivanju protokola – čvrsto je rekao. – Smatram da ste obojica vredni zvanja i titule, i rado ću vam ostaviti da sami odlučite. Ali kad sutra ujutro budem odlazio, jedan od vas će sedeti ovde. Da li je to jasno?

Ton mu je namerno bio donekle vojnički, jer je mogao da vidi da se Korined  već koprca unutar svog uma, a Selik je imao dovoljno godina da bi uz pravu meru tvrdoglavosti odlučio da ne može da živi bez svoje mreže doušnika. Navodno im je davao izbor, ali i sam je video ono šta je Selik istakao: Korinedovo srce bilo je na pravom mestu, a um britak poput očevog. Uz Selikovu pomoć, vladavina će mu biti sigurna poput kamena temeljca Malekovog hrama.

– Po pravilu, trebao bih ja, zar ne? – Selik je odjednom izgledao kao da se dvoumi. – Onda se dobrovoljno odričem u tvoju korist, Korinede. Segeol zaslužuje još jednog dobrog vladara.

– Blago meni – promrmlja mladić. – Ali ja to ne želim – čvršće je dodao dok je ustajao. – Izvinite me, zapovednik Kanisden očekuje izveštaje.

Telmar je nestrpljivo lupkao prstima po stolu, dok je Selik već par minuta bespomoćno gledao u praznu stolicu.

– Ne znam šta da ti kažem – pokajnički reče.

– Ja sam mislio ono što sam rekao – Telmar će.

Vođa mreže doušnika napravi grimasu, nezgrapno zamišljajući sebe na mestu vrhovnog Kapetana. Slika mu se nikako nije dopadala.

– Daj mu malo vremena, darazbistri um, prošeta, šta ja znam. Ovo je došlo iznenada.

– Treba li da poručim Kanisdenu da mu da otpust?

Selik nije bio siguran da li se Telmar šali, te samo sleže ramenima.

– Sačekaj do ujutro – reče.

***

 

– Zavese dobro izgledaju.

– Aha.

– Ne sviđa ti se Segeol?

– Ne baš – štucnula je. – Ali mogla bih da se naviknem.

Iznenada je shvatila da razmišlja o visokom kapetanu tamne kose, i bi joj žao i drago u isti mah.

Danaila je samo klimnula. Volela je njihove tišine, i osećaj da se razumeju bez ijedne izgovorene reči. Nije htela da ode a da ponovo ne oseti kako zbližavanje izgleda, i kakvog je ukusa poverenje.

– Znaš, uvek sam se pitala zašto nikada nisi prihvatila titulu Visoke Sveštenice – setila se kako je Keliša ponekad prkosila i samoj Visokoj Majci.

– Bila bih vezana gomilom protokola – odmahnula je glavom kad je malo razmislila. – Ne bi mi se dopalo.

Sedele su na krevetu, naslonjene na zid, i pomalo pod utiskom opojnog dejstva sarea. Keliša se ponekad kikotala, ponekad joj se spavalo, a Danaila je razmišljala i čekala.

– Da sam sad Visoka Sveštenica u hramu Lekirne – nasmejala se. – Što bi to bilo sjajno. Ali onda bi neko drugi sada bio ovde. Sa tobom.

– Mogla si da mi kažeš – ozbiljno će Danaila.

– Šta to?

– Da studije o hibernaciji nisu završile samo na teoriji, na primer.

Keliša trepnu par puta, ni ne trudeći se da se priseti.

– Sigurna sam da te ne zanima duga priča o mojim polazničkim danima – reče. – Jer bilo ih je zaista dugo. Sto godina, i nešto malo preko.

Danaila je pogleda, dozvolivši da nasloni glavu na njeno rame. Čekala je.

– Znala sam da Faha ne može biti tako bezopasan – rekla je.

– Faha je Feorin – meko će ratnica.

Sa sumrakom nestala je i kiša, i zvuci slavlja odjekivali su ulicama.

– Natorin – promrmljala je. – Trebalo je da znam.

– Šta to?

– Svi su ga se bojali – reče najzad. – Svi su radili ono šta treba, osim mene. Dinarejla je jednom primila tvoju dozu krvi. Još uvek ima noćne more. Od tvojih sećanja.

Danaila pretrnu, ne znajući da li želi da čuje više.

– Ne razumem.

– Našli su te polumrtvu i ludu od Moći. Da ne poveruješ – zakikotala se. – Mislili su da ćeš ozdraviti i kontrolisati Moć, ali Moć je kontrolisala tebe. A on se nije pojavljivao da ti presudi. Baš su ga se bojali. Neko setio da te stave u hibernaciju. A on i dalje nije dolazio.

Danaila otpi iz napola praznog vrča, prosledivši ga Keliši. Pitala se hoće li se ujutro sećati ovog razgovora.

– Bila sam polaznica, i moj mentor je mislio da ću savršeno odgovarati. Isprobavao je neke teorije. Povremeno mi je ubrizgavao tvoju krv. Hteo je da vidi da li ima efekta. Mojim ubilačkim raspoloženjima nisu pridavali veliku važnost, samo su čekali Moć. Možda su shvatili kad sam pobegla. Dinarejla je tada prvi i jedini put… – uzdahnula je. – Žao mi je. Nije trebalo da pokušavam da odem. Dina…

– Ššš – pomilovala ju je po obrazu. – U redu je.

Neko napolju je uzvikivao Moć Kasnera!, čineći da čitava ulica odjekuje.

– A Dea je pobedila Moć – Keliša se ponosno osmehnula. – Postala je gospodar.

Najzad je klonula, i ratnica se polako iskobeljala, položivši je na krevet. Par minuta je sedela na podu pored kreveta, bez ikakvih misli. Smeh izvana bio je začuđujuće dalek. A onda je krenula da im se pridruži, ponevši preostali sare sa sobom.

***

Svetiljke su odavno bile upaljene po gradu, svaki slobodni zid bio je načičkan fluorescentnim kamenjem, bilo je vidno skoro kao po danu. Ljudi su se smejali, skakali, vrištali, plesali i bez muzike, neko je pokušao da je uvuče u krug čudnog vijugavog plesa.

Danaila nije htela da se meša sa njima, ipak nije ni htela da se skloni sa ulica. Nije bila sigurna šta traži, ni da li uopšte išta pokušava da nađe, sve dok nije čula samu sebe kako pevuši. Praznina za krila leptira. Skoro je zaboravila na glas koji ju je održao u životu nadomak Segeola. Da ju je neko samo dan posle pitao šta je slušala, ne bi znala da odgovori. Bila je sigurna samo u to da bi prepoznala glas gde god da ga čuje.

 

– Živim u najslađoj istini

a tako se bojim života.

 

Gotovo je povikala kad je shvatila da je pevušila uz poznatu melodiju. Neko ju je već pevao, zavučen negde daleko od očiju, u gužvi koju jedva da je primetila u želji da je što pre obiđe.

 

…Pokušao sam da zovem tvoje ime

ali zanemeh od straha da ću umreti

na tvojim rukama ponovo…

 

Upravo taj glas, i ta osoba opet nevidljiva pred njom, sve šta je htela bilo je da je nađe i ugleda lice onoga ko joj je nesvesno spasao život. Možda nikada neće saznati koliko je snage u njoj, da li bi jednog trenutka odlučila da završi sa životom, ali je mogla makar znati lik ovog muškarca.

 

…Vidim doba kako se menjaju

i zid oko srca ove jeseni će pasti

pokriveno opalim lišćem

Pravim se mrtav

da sakrijem srce

dok svet bledi u ništavilu…

 

Probijala se lagano između ljudi, jedva se ponekad izvinivši zbog gaženja i guranja. Pitala se odakle ih se toliko okupilo na tužne zvuke lire u trenutku kada je trebalo da besomučno slave.

 

…Plačem

kao što bogovi plaču kišom

i samo sam jedan korak daleko

od današnjeg smisla…

 

Mladić sive kose sedeo je na zidu kraj fontane, setno prebirući po strunama lire dok mu je glas zvučno odzvanjao tugom. Možda je ova etapa rata prošla brzo i relativno bezbolno, ali žrtava je ipak bilo i neko je imao razloga da žali, on ništa manje nego ostali.

– Teonil – dahnula je pri pogledu na ratnika, tako ozbiljnog, nečitljivog i uvek spremnog da pomogne. Koliko li je tek on samo gubio, koliko toga je svako od njih napuštao da više nikada ne vidi…

Nije shvatila da plače sve dok je Feorin nije privukao u zagrljaj. Zagnjurila je lice na njegove grudi, privivši se što je jače mogla samo da više ne čuje glas slomljen od bola. Jecala je ponavljajući njegovo ime, a on ju je milovao po kosi i ljubio, govoreći nešto utešno.

Trebalo je ranije da razmišlja o njoj, jer devojka je ipak preživljavala dvadeset i neku godinu. Niko nije mogao da kroz tako kratko vreme prođe kroz sve ovo i ostane isti. Do sada je bila jača nego što je mislio, i bio je ponosan na nju.

 

…Gledam promenu razloga

i klečim u probuđenoj prošlosti

svezan lancima

I pravim se mrtav

da sakrijem srce

dok svet bledi u ništavilu…

 

Stajali su zagrljeni, dvoje njih kao jedno, skrhano i slomljeno, okruženi tuđim tugama.

 

…Ostaću mrtav

dok ne izlečiš moje ožiljke

i kažeš zbogom sudbini

pre nego što bude kasno.

 

Telmar ih je našao ujutro kako spavaju zagrljeni pored zidića uz šum vode. Lako se nakašljao, gledajući ih kako se smeteno bude iz dubokog sna. Na praznim ulicama sećanje na prethodnu noć bilo je zaboravljeno.

Ostale priče Poslednjeg vilenjačkog princa su OVDE