EPILOG

Prošli su ciklusi od kada je počelo raskrčivanje kamenih ruševina starih više hiljada ciklusa, a u najboljem slučaju nisu stigli ni do perifernih delova. Radnici su se penjali na dostupna uzvišenja i čudili se veličini grada koji je nekada postojao na tom mestu. Osećali su i gorčinu prema stanovnicima koji su dozvolili da veličanstvenost ovog mesta tako lako propadne. Tek poneko bi skrenuo pogled prema drugoj strani, obavezan da nadgleda decu zabavljenu igrom.

Ali tu nije stvarno bilo mnogo brige, jer su deca vilenjaka posedovala mudrost retko dostupnu većini odraslih – radost u životu zbog sitnica nalik lakom povetarcu, strujanju vlati trave, letu leptira, sjaju zvezda na tamnom nebu. ElrohEliron je odavno u šali govorio da se nasleđe slobodnih predaka budi u njihovoj želji za prirodom, u naivnoj radosti svega što ih je okruživalo.

Ponekad bi neko od njih zalutalo tajanstvenim putevima duž zamišljenih zgrada i ulica, zamišljajući palate raskošnije i od njihovih. Nisu smetali radnicima jer su običavali da idu daleko od polja njihovog rada, toliko daleko da ih nekad nisu ni čuli kako se dovikuju. A onda su naišli na grupicu toliko sličnu njima, a opet toliko različitu – decu ljudi. Začuđeno su zastali, misleći da bi ljudskoj deci trebalo pružiti malo vremena da obuzdaju iznenađenje. Istina je bila da su i oni bili podjednako iznenađeni. Nijedne priče nisu bile u stanju da ih u tolikoj meri pripreme za stvarnost.

– Zdravo – vilenjački dečak plavih očiju bio je prvi koji je pokušaoda pokrene razgovor, ali čim je progovorio ljudska deca se razbežaše, poneka čak vrišteći. Smeteno se osmehnuo na nepotrebnu buku, naknadno usmerivši pogled na jedinu osobu koja je ostala na mestu.

– Zdravo – ljudski dečak bio je bezmalo visok koliko i oni, što je značilo da je bio viši od svojih razbežalih vršnjaka. Siva kosa neuredno je štrčala na sve strane, delimično zaklanjajući pogled sivih očiju. U njima nije bilo straha, samo radoznalosti.

– Ja sam Feorin – dečak plavih očiju pokaza na sebe. Bio je jedini među njima crne kose. – Sin Feonilov. Ovo je moja sestra, Danaila.

Devojčica pored njega imala je iste plave prodorne oči, i kosu boje tečnog srebra. Bili su blizanci.

– Ja sam Mairon, kći Elironova – devojčica je imala iste oči kao oni, blistav osmeh, i previše samopouzdanja da bi čekala da je neko drugi predstavi.

– Ja sam Daremon, sin Atorinov – plavokosi dečak prekorno pogleda Mairon koja nije obraćala pažnju na njega. Bilo je očito da je, kao stariji, trebalo da je čuva.

– Ja sam TelmarKasner – dečak sive kose reče svoje ime. – Sin Teorinov – naknadno dodade videvši nečitljive poglede.

Feorin je izmenio pogled sa Mairon, ali nije bilo razloga da se sada zanimaju porodičnom istorijom, te samo reče:

– Hoćeš sa nama?

Pre nego što je Telmar pokušao da valjano sroči izgovor, Danaila mu priđe i povuče ga za ruku.

– Idemo da tražimo palate – rekla je. – Znaš li neku?

– Ima jedna u centru – reče. – Moji ponekad odu tamo, ali sad nema nikoga. Pokazaću vam.

Pratili su ga, kao da je skakanje po ruševinama sa ljudskim predvodnikom najprirodnija stvar na svetu. Feorin se raspitivao za njegove drugove, ali ispalo je da Telmar nije previše zabrinut.

– Naći će put kući – reče. – Od svoje devete istražujemo ruševine. A sada mi je petnaest – dodade s ponosom.

– I nama – Danaila će. – Daremon je najstariji, uskoro ulazi u sedamnaesti ciklus, ali i dalje prati Mairon. Ona je najmlađa.

Telmar se osmehnu. Uvek se pitao zašto ga otac uči jeziku do tada neviđenih Vilenjaka, ali ovaj je uvek govorio da je njegov otac učio njega, i da je to jedna vrsta znanja koja se prenosi s kolena na koleno. Sada mu je bilo drago što je bio pažljiv učenik.

– Mora da je bila prelepa – Mairon se zagleda u srušene stubove i slomljen krov, kad Telmar najzad pokaza da su stigli.

– Moji kažu da se ta građevina najduže opirala vremenu – reče. – Jednom u ciklusu dođu ovde da prospu vodu i ostave cveće.

– Zvuči kao zahvalnica mrtvima – zamišljeno će Feorin, nervozno se osmehnuvši na Telmarov pogled. – Da ostanemo ovde?

– Ostali će se brinuti – Daremon se nelagodno osvrnu. – Šta ako ne budu mogli da nas nađu?

– Ne treba da nas nađu kad imamo tebe – Mairon se na časak privi uz njega, razbijajući mrzovolju koju je stvorila oduševljenjem zbog Telmarove ruševine. – Proučavao si očeve spise.

– Jesam, ali… – opet se osvrnuo, ali je dozvolio da ga povuče na kamenje od kojih su Telmar i Feorin složili priručna sedišta. – Zašto to rade?

Feorin pogleda Telmara, pomislivši da je shvatio. Ako Daremon nastavi da se raspituje o ovom mestu, možda bi mogao da mu priskoči u pomoć, jer dečko sasvim sigurno nije bio rad da deli taj deo istorije. Učili su ga da Vilenjaci još uvek imaju svoje Moćnike, dok su ljudski davno nestali i Moć se među njih nikad nije vratila.

Dugo su proveli u razgovoru, skoro pola noći, a vreme kao da je proletelo pre nego što su se setili da ih neko možda traži.

– Tvoj otac neće biti srećan što smo pobegli od ostalih – Daremon pogleda plavokosu drugaricu. – Obećali smo da ćemo ostati sa njima.

– Da, ali oni nisu ni upola ovako zanimljivi – nadurila se. – Ne želim da se igram dečijih igara.

– Ni ja – osmehnuo joj se. – Ali teško ćemo ovaj put objasniti.

– A šta je sa ljudima? – Feorin se obrati Telmaru. – Zar te neće tražiti, pogotovo nakon što su tvoji drugovi pobegli?

– Neće – samouvereno se osmehnuo. – Nismo smeli biti tamo gde smo bili, tako da mislim da će ćutati dokle god mogu.

– Zašto ne bi ostao još sa nama? – Danaila predloži. – Uskoro će neko doći po nas, onda možemo da te otpratimo. Otac i tako govori da je vreme da ponovo napravimo kontakt.

Telmar se nakloni, želeći da izgleda upola onako plemićki koliko je izgledao njegov otac, ali radostan osmeh ga je odao. Nekako je želja da ponovo vidi blizance, pogotovo devojku srebrne kose, izgledala ispravno.

***

TeorinuKasneru nije trebalo usplahireno obaveštenje uzbunjenih dečaka da se njegov sin još uvek nije vratio sa ruševina i da je tamo sreo nekog sasvim neočekivanog. Jedan od njih je pričao o zastrašujućem izgledu uljeza, drugi je govorio o nezemaljskoj lepoti, treći je pokušavao da ih nadglasa kako je Telmar tamo sam još od jutra, dok su se ostali izvinjavali u horu, apsolutno ništa ih nije razumeo.

– Idite kućama – nasmešio im se. – Siguran sam da je Telmar dobro. Idem da ga potražim.

Da je samo pokušao da kaže Edviri da im je sin izgubljen negde sa Vilenjacima, ne bi mogao da je spreči da krene sa njim, noseći onaj dugi luk od koga se nije razdvajala kad bi izašla iz tvrđave. Bila je prokleto dobar lovac, i privržena majka.

Na otvorenoj kapiji je lako otpozdravio čuvarima, u kratkom ćaskanju rekavši da ide u šetnju po poljima. Nije bilo razloga da ide dalje, jer ih je osećao, nalik dalekoj statičkoj grmljavini Moći. I svog sina.

Lagano je došetao do ruba ruševina, zapalivši lulu kad je seo. Uskoro se pred njim ukaza vitka prilika tamnokosog vilenjaka obučenog u kožno odelo.

– Zdravo, Teorine – pozdravi ovaj.

– Zdravo, Feonile sine Feorinov – ustao je, istresajući pepeo. – Kako je gospa Leksin?

– Uživa u unucima – vilenjak se nasmeja, pokazavši rukom na petoro zbunjene dece. – Moj sin Feorin i kći Danaila.

– Neka su hvaljeni – naklonio se na vilenjački način, što Danaili izmami osmeh.

– Elrohova kći i naslednica Mairon – zastao je dok se Teorin i njoj poklonio, – i njen prijatelj Daremon sin Atorinov.

– Neka vaši likovi sijaju u Malekovim očima – tradicionalni pozdrav na njegovim usnama bio je više nalik toplim željama.

Telmar je bio prvi koji je shvatio da se kontakt, uprkos svom uveravanju vladajuće loze, nikada nije prekinuo. Razdragano se nasmejao, ushićeno zagrlivši Feorina i Danailu koji su se takođe osmehivali. Mairon mu je pobegla iza Daremona, kikoćući se zbog toga, ali je svejedno pružila ruku kada se i Daremon pozdravio.

On i vilenjak su stajali sa strane, s toplinom oko srca posmatrajući scenu.

– Krv Kasnera je jaka u vašoj lozi – Feonil se osmehnu. – Drago mi je zbog toga.

***

– Tvoja majka će me ubiti – na putu do tvrđave Teoril se i dalje osmehivao. – Kako bi bilo da pustiš mene da joj objasnim?

– Reći ćeš joj za Feorina? I Danailu? – Telmar je gotovo poskakivao od sreće.

– Ona je među malobrojnima koji znaju da se ponekad srećem sa njima. Mislio sam na tvoj nedozvoljeni put do ruševina.

– Oče!

– Ne brini – nasmejao se. – Ljudi uvek govore da je nekad najbolje pustiti vreme da se pobrine za sve. Uskoro ćeš moći da viđaš svoje nove drugove i na nekom drugom mestu osim na ruševinama.

A onda je podigao pogled, tek sad primetivši svetlosni oreol oko punog Meseca. Stari su govorili da to znači da Malek negde s odobravanjem gleda na neko delo.

 

Ostale priče Poslednjeg vilenjačkog princa su OVDE