Čarli Krisund nema neki poseban čin u okviru ustrojstva Crkve, iako ga ponekad zovu oče, i tu i tamo reda radi aplicira za neku parohiju. Ne znaju svi njegov pravi status, ali s vremena na vreme se pozove na više instance u Vatikanu. Kao kada treba zataškati nered u parohijskom domu u obliku istopljene hrpice trulog mesa u isušenoj fontani ili nabijenog poslužitelja čija je krivica tek trebala da se skupi. Za sada je dovoljno što je bio Lirojev poverenik i očigledan saučesnik u serijskim ubistvima.

Tek kad je bio siguran da se niko neće uspaničiti i pozvati policiju, vratio se u istu onu kancelariju gde su ih prošle nedelje ispitivali. Didi namrštena sedi na stolici u uglu, prekrštenih ruku i odbrambenog pogleda. Prepoznaje u njoj stav nekoga ko zna da je pogrešio ali će pre nekom otkinuti glavu nego da prizna.

Blizanci sede na kauču, to jest Rafaela otmeno zauzima svoj ćošak, izazovno prekrštenih nogu i naglašenog dekoltea, dok se Rafailo nasadio na suprotan naslon, s cigaretom u ustima. Njegova crna košulja je, po običaju, jedva zakopčana. Trebalo je ranije da primeti da, uprkos očiglednim sličnostima, postoje i razlike među njima. Koliko je žena elegantna tamo gde je njegov gospodar nehajan. I da ona zna za postojanje češlja, ponekad.

-Moje naočare.

Pruža ruku i Rafaela mu ih dodaje.

Nije mu teško da glumi strogoću kad se ponašaju kao deca. Šta je uopše Rafailu bilo na pameti kada mu nikada nijednom rečju nije pomenuo da ima sestru bliznakinju? Par sati ranije, izbeljio mu se račvastim jezikom pre nego što je totalno nepokajnički izjavio koliko mu je žao. Zaličilo je na početak neke od njihovih starih rasprava, da crnokosi vampir nije uporno odbijao da ga pogleda u oči, a on nije imao živaca da se preganja. Da ne greši dušu, i Rafaela je pokušala da se izvini, na svoj način. Zaskočila ga je u praznom hodniku dok su odvojeni bazali u potrazi za Didi i možda još nekim vampirom, i pokušala da ga poljubi. Nije uspeo na vreme da se snađe i sada ga ženska osmehnuto gleda.

-Otprilike, pronašli su da je Danijel bio taj koji je birao žrtve za Liroja. Miler je imao zadatak da ih počisti, ali odbio je da posluša kod zadnje.

-Znači, ipak jeste bio odgovoran na neki način – zaključuje plavokosa Velizarka. Svarila je i činjenicu da je Danijel podjednako kriv, ako ne i više, i više ne izgleda kao da je opseda teška krivica što je dokrajčila nekoga ko nije vampir.

-Ali ko je njega preobratio? – žena postranice gleda brata. – Nisam primetila da je iko sumnjiv dolazio u posete.

-Nisu svi društveno raspoloženi za obrazovanje podmlatka – vampir otpuhuje dim.

-Odakle vi znate toliko o vampirima? – Didi se odvaži. Jer ona, kao potomak krvi Velizara, treba da zna najbolje, a ne da je svaka šuša koju presretne snabdeva nemogućim informacijama. Za početak, stanje Lirojevih ostataka. Vampiri se pretvaraju u pepeo.

Blizanci se pretvaraju da ne čuju.

-Kakva voda teče kroz tu fontanu? – devojka ne odustaje.

-Džoni – upozoravajuće će Čarli. Jer prihvata mogućnost da je vampir imao vremana da smisli hiljadu priča a ne jednu, dok se on naganjao sa osobljem doma.

-O, pa obična voda, jebemu. Ili bi bila da popovi nemaju opsesivni običaj da svuda guraju svetu vodicu i da ne svete čas ovo ili ono.

Ne gleda Čarlija dok tek maličak sarkastično deklamuje kako mu se zapravo posrećilo.

-A ti, golubice – sveštenik se okreće devojci, – gukni. Kakvu si ti to mrežu za vampire postavljala? I budi detaljna.

Naslanja se na sto, sugerišući da ima svo vreme sveta da čuje jednu jako dugačku priču.

Devojka se nakašljava, smišlja kako da izvrda, ali samo jedan pogled na troje ljudi koji su rizikovali živote i pomogli joj da zaradi pare, bez obzira što su joj uskratili ubistvo vampira, dovoljno je da se predomisli. Fokusira se na Džonija. On jedini izgleda kao da otprilike zna šta ona ima da kaže i ne zauzima stav notorne znatiželje.

-Imam moći vjedogonje.

Nečitljivi pogledi i mali Džonijev smešak.

-Ma dajte, svi znaju ko su vjedogonje. Mi imamo natprirodnu moć da se borimo protiv čudovišta. Rođeni smo u subotu za vreme punog meseca u crvenoj posteljici. Naša krv u stanju je da uspori čudovišta, smanji im snagu do obične ljudske. To vam je moja mreža. Koja kapljica tu i tamo.

Devojka sleže ramenima. Nije im rekla sve, ali rekla je dovoljno. Neke stvari su ipak lično njene, a neke su previše bolne da bi ih prostirala pred drugima.

-Ako vjedogonje umru nasilnom smrću – Rafailo nehajno otpuhuje dim cigareta, – pretvaraju se u vampire.

Devojka se mršti.

-Koliko ih još ima? – Rafaela će.

-Samo ja, koliko je meni poznato – Didi ne uspeva da sakrije gorčinu iz glasa. Nekada je želela da su joj roditelji kao i ona i da se vrate, samo da ih zagrli, ali onda je porasla i shvatila da bi verovatno na nju pala obaveza da oslobodi svet tih vampira. Ne bi moglo biti surovije.

Sekundara stonog sata lupa u tišini, dok se sveštenik ne nakašlja.

-Šta ćemo sa Karsonom? – upita nikog posebno.

***

Bolničko pročelje vrvi od reportera. Kamere ih snjimaju u najboljem jutarnjem svetlu, dok se manekenski naelektrisano keze, uživo izveštavajući o čudu. Naime, sudeći po poverljivim izvorima iz bolnice – koji i nisu bili toliko poverljivi ako je toliki broj reportera uspeo da se načeti – prečasni Miler Hauzen, koji je prošle nedelje doživeo neobičnu nesreću za vreme propovedi u Domu Naše Gospe, sedištu katoličke crkve, doživeo je čudesni oporavak u zadnjih par dana i svakog časa se očekuje da ga puste iz bolnice.

***

Kreg Vilson, umorni sredovečni inspektor tamne kože, naslonjen je preko puta kancelarije prijemnog odeljenja. Pomalo zgužvan i neobrijan, u poznatom dugom kaputu boje malo svetlije od svoje kože, puši cigaretu i čeka. Sa belih vrata u njega bulji znak za zabranjeno pušenje.

U punoj opremi, sa sve okovratnikom, odorom i krstom, i velikim buketom nekog tugaljivog cveća, prečasni Miler izlazi napolje u pratnji čoveka u dugačkom mantilu.

-Gospodine Milere.

Sveštenik se naglašeno oslanja na štaku ispod pazuha i osmehnuto se okreće sa pitanjem u očima.

Ali inspektor nema stvarno nikakva pitanja. Kao i obično, drago mu je da isprovocira ljude, natera ih da se zamisle i sete svakog mračnog kutka svoje duše i pitaju se da li on zna za to.

-Ovaj Vaš trik sa preživljavanjem zaista je čudesan.

-Trik? – sveštenik se bezbrižno osmehuje.

Možda ga je iskustvo bliske smrti približilo Bogu, opralo od zemaljskog greha. Ako smatra da je bezgrešan pred Bogom, kako može da se grešno vrpolji pred običnim čovekom, makar i nosio inspektorsku značku?

-Bilo je to Božje delo.

Čovek u mantilu se mršti, Kreg ih nečitljivo posmatra i prinosi cigaretu ustima. Ne deluje kao da mu veruje, nimalo. Oni ne deluju kao da iz zanima šta on misli.

-Zbogom – kaže otac Miler, okreće se i šepa napolje. Njegov pratilac preuzima buket.

***

-Pa, pretpostavljam da ti dugujem kuću.

-Vilu. I ne jednu. Više sam mislila… tri, recimo.

-Ne preteruj.

Sa krova zgrade posmatraju Čarlija i Didi kako ulaze kod Karsona. Čarli je imao čudnu ideju da satre Novu crkvu u korenu, ali nakon eksplicitnog nasilja u njihovom okrilju, katoličke glavonje nisu bile raspoložene da donose odluke važnije od toga koje tapete sad da postave u hol parohijskog doma. Čarli se presvukao, Didi je svezala kosu u rep i kupila neke patikice povišenog đona, i došli su na ideju da smireno zatraže isplatu. Osim ako ih čovek popreko ne pogleda. Rafailo je mislio da će u tom slučaju znaci Čarlijevog izgubljenog strpljenja biti vrlo bučni.

-Šta se desilo s tvojom kućom? Bari kaže da je svraćao i da je sve pusto. Usput, pozdravio te je.

Nije kao da se Rafailo posebno živahno naslanjao na ogradu, ali sad mu se svi mišići smrzoše. Kao prestravljenoj životinji u žiži automobilskih farova. Osim što je ovo bio najmoćniji vampir koji je ikad hodao kuglom zemaljskom i ono što bi njega moglo da paralizuje moralo bi biti veličine svemirskog broda.

-Rafi – sestra mu nežno položi dlan na rame.

Polako je podigao ruku s cigaretom do usta.

-Kako bi bilo da ti dam četiri kuće?

Mislio je da je dovoljno da dozvoli najmoćnojoj instituciji da ga proglasi mrvim i da se pritaji po kojekavim budžacima sa Čarlijem. Trebalo je da zna bolje.

Sestra ga sumnjičavo posmatra.

-Baš ti je toliko stalo do njega?

-Hoću da pripaziš na njega dok me ne bude. Ne da ga zavodiš i zbunjuješ – dodade zajedljivo, – samo da mu se nađeš u slučaju da mu nešto treba.

-Hoćeš da izigravam tebe, ali da se ne ponašam kao ti? – podrugnu se Rafaela. – Na koliko dugo?

Rafailo ćuti i pomatra noć na ulici ispod njih. Automobile nalik omanjim igračkama i roj ljudi.

-Da me jebeš ako si ti normalan – Rafaila praska. – Valjda i ja imam neki život i pravo na isti…

-Ostrvo – prekida je brat.

Žena ćuti.

-Neucrtano u mape – dodaje vampir.

-Dogovoreno – veselo će vampirica. – Ali ja biram koje.

 

KRAJ druge priče

ostale Vampirske priče OVDE

***

Da se nastavi? 😀 Šta vi mislite?