Petorica su ga okružila u pustoj ulici i nije imao šanse da im umakne a da ih ne povredi. Imali su oružje proste seljačke izrade, motke, palice i noževe, ali ih nisu koristili. Besnimčuvarima stada naviklim na seljačka nadmetanja u snazi i rvanju udarci pesnicama bili su dovoljni da ga obore na kolena. Krv mu je curila iz ugla usana i pogled na napadače mu je bio zamagljen kroz crne pramenove rasute preko lica. Ali nije hteo da se brani, samo je pokušavao da se zaštiti što više može.

Udarci pesnicama obično su bili praćeni psovkama i na početku je uspevao da pogodi iz kog pravca će krenuti da bi na vreme postavio blokadu, ali je svejedno primio više nego što je bio u stanju da presretne. Na kraju je samo ukrstio pesnice ispred pognute glave, nadajući se da će se uskoro zasititi i otići.

Primao je udarce bez glasa, lica nalik na masku. Klečao je, bio bi nalik steni da ga silina njihovih udaraca nije odbacivala napred-nazad. Iznutra je plakao za njihovim bolom, nesposoban da im uzvrati ili da makar pokuša da pobegne.

I upravo takvo njegovo stanje privuklo je blizance srebrno-sive kose. Skočili su sa krova, uz par koraka po zidovima, da bi se našli usred njih. Čovek je, uprkos užasu što se ispred njega nalaze Kasnere, ipak zamahnuo nesposoban da se odmah zaustavi. Pesnica mu je završila u Teonilovoj šaci, i na jedan prilično dug sekund samo su stajali tako, gledajući se. A onda su se lagano povukli, bez ijedne trunke besa. Samo su razmišljali kako da opravdaju svoj postupak rečima da je onaj koga su napali ubio njihovog druga i napao toliko drugih a da vlasti ne preduzimaju ništa. Blizanci su međutim delovali kao nečitljive statue. Njihovi pogledi bili su saosećajni, i razumeli su ih, ali im nisu dali da nastave. I to je bilo sve.

Lagano je sklonio ruke sa lica, podelivši pogled sa njima. Teoril mu pruži ruku da ustane, dok je Teonil osmatrao praznu ulicu. Zanimljivo je kako na pomen svake nevolje ulice brzo opuste.

– Drugo prebijanje ove nedelje, Faha – šaljivo će Teoril, odlučivši da namerno ne obraća pažnju na eventualni bol koji je ovaj morao osećati. – Počinjem da se brinem za tebe.

Oporo se nacerio, obrisavši krv nadlanicom.

– Zašto se nisi branio? – Teonil se okrenu.

Faha sleže ramenima, pognuvši glavu.

– Oni su… njihov bol… Konin im je bio brat – reče. Kako je mogao da se bori protiv toga? Previše dobro ih je razumeo.

Pustili su ga da ode, normalno kao da se ništa nije desilo. Nisu insistirali  da se vrati u Kuću isceljenja gde bi bio zaštićen od ovakvih napada. Prihvatio je taj deo sudbine koji je dolazio sa njegovim izgledom, umešanošću u izvesne događaje i saosećanjem koje je još uvek bio u stanju da oseti. Iz nekog razloga, tek sada mu je do uma doprlo da i on ima braću i da je deo njihovih života isto koliko i oni njihovog. Plamen koji je odjednom progoreo dno njegove utrobe bio je plod želje da deli izvesne odgovornosti sa njima. Tuge i patnje, isto koliko sreću i smeh.

– Šta se dešava sa njim? – u pola glasa će Teoril.

Teonil samo sleže ramenima.

POSEBNA VRSTA SNOVA

 Njegovi snovi pripadali su onoj vrsti stvarnosti iz koje nije hteo da se probudi. Bili su tu prizori za koje je znao da su samo plod njegove mašte, kao kada bi sanjao misterioznu devojku koja upada u njegovu sobu dok se sprema za spavanje. Bilo je košmara toliko snažnih da se još u snu molio da se trgne iz toga i koji su ga držali rastrojenog dobar deo dana. Neke od tih snova davno je proživeo u pravom životu, ali um je bio čudna stvar, voljan da podseća baš na one stvari koje je on hteo da zaboravi. Kada neko živi toliko dugo, bez ikakvog izgleda na skoru smrt, pamćenje može biti poprilično selektivno. A samim tim i razorno.

Na početku je mislio da zna razliku između sna i jave, jer davno nije video bele kule Etarona, toliko ogromne da su spoljne stepenice koje su vodile do vrha izgledale kao da vode pravou nebo. Pogled mu se  maglio na tolikoj visini dok se trudio da se što više odmakne od spoljnjeg zida i upije čitav predeo ispod sebe sve do horizonta. Bio je uveren da sanja. Sve uspomene koje je imao na ovom mestu postale su nepoželjne, očajnički tužne i suvišne jer tog mesta više nije bilo. Osim u njegovom sećanju, koje je na sopstveni selektivni način izabralo da se baš tada kada je pogledao nadole popuni do najmanjih sitnica. Na kraju krajeva, toliko puta se peo gore.

Ništa živo osim njega i ptica u svetlom, sunčanom jutru. Zatekao je sebe kako razmišlja o redovnim patrolama kroz sopstvenu kulu jednom kada postane kapetan Segeola. Imaće svoje ljude i prijatelje, ratnike dostojne imena svoje kuće. Pratiće naređenja Saveta a ponekad i nekog vođe koga bi birali u ratna vremena. Njegova braća… Pa, nije mnogo razmišljao o njihovim profesijama, oni su bili još mali dečaci, dok je njemu već bilo petnaest. On i Feorin su znali da će biti veliki ratnici na koje će svi biti ponosni.

Na vrhu nije bilo redovne straže. Bilo je vreme mira, no ipak se osećao rat u vazduhu. Nešto opasno nije bilo u redu.

– Ko je tamo? – neoprezno je upitao na zvuk laganih koraka, ugrizavši se za jezik nakon toga. Nije trebalo da odaje svoj položaj.

– Nema nikoga, Telmare – crna prilika je mirno stajala ispred njega. – Svi su mrtvi.

A onda se nasmejao Fahinim veselim smehom.

Skočio je, obliven znojem, nestvarno se zagledavši u lice svog vojnika koji mu je javljao da ja Faha ispred vrata i da ga čeka. Rekao je da će doći, a jedva je čuo sopstveni glas. Zašto toliko ljudi slobodno šeta kroz njegove privatne prostorije? Šta Faha hoće?

Nikada nije bio u stanju da razdvoji jednu stvarnost od druge. Nekada je pokušavao, ali one su se nekako same preplitale, tražile pažnju samo za sebe, svaka ga mameći sopstvenim čarima. Bilo je i snova u kojima je umirao, srećno se predavajući ništavilu, crnoj rupi bez dna u koju je lagano tonuo, željan novog početka i novih šansi. A onda se budio, nepomičan na krevetu, posmatrajući ukočenu ruku na jastuku i prste koje se bojao da pomeri. Sa svakim novim ratom košmari su više pohodili javu, neutešne misli o očaju i beskonačnosti u svoj tuposti života koju je nakon toliko mnogo vremena mogao da zamisli. U snovima je nalazio utehu, želeo je da može da umre svake noći samo da bi se oslobodio tereta o kome više nije hteo da misli. Mrzeo je što se bori za svaki dašak vazduha. Mrzeo je i sam život. Nije više bio u stanju da gleda na njega kao na blagoslov. Uvek su ga pohodile kletve porodica onih koji bi poginuli. Jer ratovi i nisu bili ništa drugo nego odmazda protiv njih. I ljudi koje su oni uvukli u to. Svako jutro budio se u novom košmaru.

– Teško je, zar ne?

Hteo je da pomisli da je opet zaspao nakon što je Šino izašao iz sobe, ali je situacija bila dovoljno komplikovana u njegovim mislima i sve linije bez izuzetka dovoljno oštre i obilate senkama, da bi bilo apsurd pomisliti da je sve samo san. Prilika u crnom ga je gledala Fahinim očima, krvavi mač visio mu je u ranjenoj ruci, krv je jedva čujno kapala na bele pločice.

– Šta to? – upitao je. Bilo je tako lako uplašiti se kad imaš petnaest godina, i nedovoljno mudrosti da sakriješ osećanja. Čitav svet bio je tvoj, sve dok se ne suočiš sa prvom situacijom koja prevazilazi tvoje moći. Zašto se on uplašio?

– Biti odgovoran za sve njih. Za sve njihove smrti. Za sve njihove živote – pogledao ga je dubokim bezvremenim očima. – Za sve njih.

I znao je da Faha misli i na Garone koliko i na ljude.

Njegov um se borio da nađe izlaz, ali u kom pravcu? Polako ga je obuzimala panika zbog krvavog prizora, krv je ispunjavala sve ćoškove, a on nije mogao da se skoncentriše i nađe prava vrata ka stvarnosti. Ka normalnom životu, u najmanju ruku, jer ovo jeste bila stvarnost, ma koliko joj se opirao.

Šino je opet kucao na vrata, terao ga da se oblači.

– Faha je napolju, zar ne? – upitao ga je, a ovaj je poslušno klimao glavom, izgledajući vrlo zabrinuto zbog nečeg. Delovao je kao da ga uopšte nije razumeo, a onda je bez objašnjenja izjurio iz sobe.

– Te tvoje iluzije – prilika je imala dug crni mantil do poda, nešto što se davnih dana nosilo u Kariji. Okrenuo se prema njemu, davši mu šansu da ga prepozna. Nije to više bio Faha. Pred njim je stajao Feorin, njegov drug iz detinjstva, smrtnik od tridesetak godina. Ipak, nije se toliko promenio da ga ne bi prepoznao. – Da li ikada pomažu?

Hodao je između leševa, pitajući se šta su svi ti ljudi tražili na vrhu Etaronskih kula. Ostavljao je tragove krvi iza sebe, ali nije se osvrtao. Shvatio je da se nije kako treba ni oprostio sa svojim krvnim bratom koga je toliko voleo da nije imao snage da ga ubije kada mu je bilo naređeno. Nije znao da li da to smatra sopstvenom slabošću ili pobedom. Njegov um je opet učinio izvanredan posao izbacivši svako sećanje na njega u neki tamni zaboravljeni kutak, vešto izbegavši konflikt. Nikada se nije zapitao koje nasledstvo predaka je prihvatio. Šta li je sada uskovitlalo prašinu?

Stali su jedan pored drugog, kao što su radili za čitavo vreme svog druženja, vrtoglavo skačući po stepenicama samo da bi panorama grada izgledala lepše kada uzbuđeni i bez daha nalegnu na ogradu. Ovog puta je ograda bila napukla, grad bez onog sjaja koji ih je tako opčinjavao, oni nisu dahtali niti se smejali kao blesavi što su umakli roditeljima i sviti staratelja – ali stajali su jedan kraj drugog. Jednom su bili neprijatelji, i tada su znali da su svi zajednički trenuci vodili upravo tom jednom krunskom otkucaju srca kada su vrhove svojih mačeva uperili jedan u drugog. Nije znao šta su sada. Toliko je vremena prošlo, toliko toga šta bi moglo da se kaže, a i nije moralo. Zašto, uostalom? I čemu? Sada su odrasli ljudi, upleteni u sudbine koje im nisu pripadale po pravu rođenja.

– Pogledaj – uperio je prst u pravcu vilenjačke tvrđave. Stajala je lepša nego ikada, zlatna na suncu, plava naspram neba. Sama magija utkana na ivici prirode. Oduvek je želeo da živi tamo.

– Nemam pravo da se vratim tamo – Feorin se osmehnu. – To je uvek bila tvoja sudbina, sad više nego ikad. Zašto si još uvek ovde?

– Jer ti nisi tamo.

– Stidim se ovoga što sam uradio.

Upitno ga je pogledao, ali Feorin nije škiljio put svog nekadašnjeg doma. Držao je pognutu glavu, mirno se noseći sa teretom sopstvene savesti.

– Ove smrti, grad i tvrđave… Uradio sam to zbog tebe – tiho reče. Mogao se promeniti do samih granica starosti i tereta sudbine, ali tugu u tom pogledu prepoznao bi bilo gde. Isti taj pogled delili su onog jutra kada su poslednji put bili prijatelji i deca.

Nisu više bili neprijatelji, ali nisu bili ni prijatelji. Nekako, sve kroz šta ih je život proveo doveo ih je do ovoga sada, da stoje svako na svojoj strani crnog ambisa, nedefinisani i prokleti. Za divno čudo, nikada nije osećao ovakvu mirnoću kao sada.

Okrenuo se prema njemu, zagrlivši ga u ime starih dana, svog davno izgubljenog brata.

A onda se nasmejao.

– Ako treba da umrem – rekao je. Ako treba da umrem, neka to bude od tvoje ruke.

*

Znao je da je ciklus snova za tu noć završen kada je pri buđenju osetio hladan vetar na utrnulim prstima. Pomerio ih je ovog puta, ali još uvek je osećao krv kako teče, vrelu ranu na boku. Nije je dobio od Feorina, ali ipak je bila tu. Na neki način, podsvest ga je pomirila sa sećanjem na druga iz detinjstva. Znao je da je budan kada se setio da je bilo dana kada je priželjkivao da se Feorin vrati iz ilegale, da skupi vojsku i napadne ih svom silinom. Kasnije je shvatio da bi takva vrsta mučenja bila previše bolna, on je samo hteo da se bori pored njega, a ne protiv. Mrzeo ga je što je bio kukavica, što se nije vraćao, makar da iz potaje pokuša da ubije lorda Kasnera. Nažalost, otac mu je umro prirodnom smrću, od starosti u svom velikom perjanom krevetu, što je isključivalo bilo kakvu vrstu mašte da je Feorin još jednom ušao u njegov život. Nikada nije pomislio na posledice totalnog razaranja koje bi ih čekalo, i njih dvojicu na kraju. Jedan bi morao umreti od ruke drugog, ako ne i obojica u tom finalnom činu. Dve nacije usmrćene u tišini zbog jednog malog diplomatskog čina, koji nikome sada ništa nije značio. Iako nije bio vođa svog naroda, Feorin ih je zaštitio od bezumnog pokolja. Da je on bio na njegovom mestu, nikada ne bi smogao snage da se povuče i spasi makar nešto od obe civilizacije.

Za svoju veličinu i glomaznost, Keltor je vrlo nežno kucao na vrata kada ga je trebalo probuditi. Izašao je gotovo istog trena, već odavno obučen i budan. Zbog revnosti kojom su ratnici njegove čete čuvali njegov san, misteriozna žena koju je ponekad priželjkivao nije imala nikakve šanse da dođe do njega, osim u njegovim snovima. A on je imao dovoljno obzira da je ne traži na javi.

– Reci mi, Kel, gde je Faha?

– Kapetane? – Keltor ga zbunjeno pogleda.

– Zar me nije čekao ovde ispred?

– Nije, Kapetane. Zar je trebao? Narediću da ga odmah pozovu!

– Ne. Nemoj – osmehnuo se. Ipak su njegovi snovi bili samo njegovi.

Ostale priče Poslednjeg vilenjačkog princa su OVDE