U SLUŽBI DOBRA

Ljut na sebe što je dozvolio da pokaže emocije i bude ponovo izbačen od onih koje je trebalo da štiti, izleteo je na hodnik okupan svetlošću sunce-žutih mozaika. Uto neko nalete na njega, srušivši ga na mermerni pod druge prostorije. Bio je dovoljno okretan da prilikom gušanja napadača gurne ispod sebe, ali kada je shvatio da među prstima stiska belu tkaninu spavaćice, pustio ju je. Ignorisao je devojčin sveznajući pogled koji je otkrivao Moć i tražio odgovore.

– Mogla si i da me samo zamoliš – reče tiho. – Ako je razgovor ono što si htela.

– Ne sumnjaj u moje metode – resko je odvratila, a on je osetio pritisak oštrice noža koji je izgleda još od početka držala na kopči njegove tunike. Nasmejao se, podigavši je sa sobom kada je ustao. Naravno da nije sumnjao u njene metode – nepovratno mu je privukla pažnju, što je značilo da nije mogao tek tako da je ignoriše i ode, a isto tako mu je pokazala da može da dobije šta hoće, pod svojim uslovima.

– Molim te, obuci onu tvoju sivu odeću – reče kad je zatvorio vrata. – Tako ćemo oboje znati na čemu smo.

Nasmešila se, shvativši sve kao uvertiru u zanimljiv razgovor. Jer dosta je bilo njihovog panterskog promatranja i pokušaja da proniknu u svest i moći onog drugog.

Razgledao je osvetljenu sobu koja je Kanki svojevremeno poslužila za sprovođenje onog čuvenog sistematskog pregleda. Sada je po ćoškovima stajala čitava arhiva, katalogizirana po samo njoj znanim pravilima. Jeste bila uredna do bola, ali papiri je nisu interesovali. Pamtila je sve, i najmanju sitnicu, ali mora da je ostalima bilo lakše da ne razmišljaju o svojim delovima tela zauvek ucrtanim u njenom umu. Znao je da bi njemu svakako bilo lakše – da im se pridružio u nelagodnom pocupkivanju u redu.

Nasmejao se kada je napustila okrilje zelenog paravana. Bila je predivna, siva kosa do struka, najzad puštena bez srama, u sivoj odeći ratnika koju je nosila bolje nego što bi Keliša ikada mogla. Reći da je izgledala moćno i opasno, upravo kao divlja mačka, bilo je malo i nedovoljno.

– Danaila – naklonio se s poštovanjem. – Postoje legende o tebi tamo odakle dolazim. Kao i legende o kojima još niko nije čuo, a trebalo bi.

– To zvuči previše laskavo, čak i za tebe – pogledala ga je. – Siva ratnica jeste samo ono što ime govori – previše crna da bi bila u službi dobra.

– Znam šta sivo označava – zarežao je. Već se sretao sa plaćenicima koje su slali ljubomorni muževi, a to su bili jadni izgovori za ljudsko postojanje, bednici bez sredstava za život koji bi ubili za koricu hleba. – I zamolio bih te da se ne upoređuješ sa njima, pogotovo ako hoćeš one odgovore koje ja imam.

Naklon s njene strane je bio pun razumevanja.

– Žalim što legende o tebi nisu doprele do mojih sunarodnika – rekla je. Ne da je iko njen još bio živ, ali bilo je pristojno reći tako nešto, ma koliko istina time bila iščašena. On se na to nasmeja, nudeći joj ruku u želji da je izvede napolje.

– Nikad nisam nešto posebno cenio skladišta – nabacio je. – Bez obzira što znam da je napolju podjednako tmurno.

Koračali su ulicama grada, po prećutnom dogovoru se krećući u istom pravcu. Postojalo je samo jedno mesto gde su svi razgovori o moći i istoriji mogli da se razmene bez svedoka. Ono što su do sada postigli bio je sporazum nalik poslovnom, bez ili sa vrlo malo poverenja. I tako nisu imali pametnija posla. Faha se ponekad osvrtao da proveri kako joj ide – nije smeo zaboraviti na njene rane, čak i ako ona misli da je dovoljno da ih zaboravi. U međuvremenu je dovikivao da je Telmar Kasner živ i zdrav, što je dovelo do toga da se morao kretati samo najširim ulicama i trgovima jer drugačije nije mogao da prođe, okružen uzbuđenom gomilom koja je tražila objašnjenje ili jednostavno samo još jednu potvrdu. Kod kapije je bio prinuđen da uzvikne pred jedno stotinjak okupljenih slušalaca kako im je Kapetan zaista živ i zdrav, bez obzira kolika budala bio. Pustili su ga da prođe, misleći da mu je valjda dozvoljeno da se šali na taj način.

Znao je dosta tajnih prolaza za uhode i ispade manjih grupa, ali nije bilo potrebe da ih koristi. Mogao je da prođe bez uzvikivanja dobrih vesti na svakom ćošku, ali nije mogao da odoli. Niti da se dovede u iskušenje da izbegne svađu sa čuvarima kapija, jer nikad se ne zna ko može da gleda izvana. Tvrđava nije bila njegova da je preda, niti je ikada pomislio da bi imao prava na ijedan njen deo.

– Šta ti je, Gasnore, ne idem dalje od par matrosa, kao da ti brineš zbog moje bezbednosti – nagovarao je ratnika čije su narukvice i naušnice od čelika označavali počasni položaj čuvara nečije časti. To što je završio ovde značilo je da verovatno nije uspeo na prethodnom položaju, ali i ovde ječuvao nešto dovoljno važno, ako ne i više, pa nije video potrebu da se liši znamenja svog čina.

– Naređenja od kapetana – nepokolebljivo će čovek. Ljudi iza njega su ga izvinjavajuće gledali, bez razumevanja za nekoga ko od ljubopitljive gomile beži napolje.

– Pa, čuo si da nam je kapetan živ, tako da možeš da se raduješ – veselo će Faha. – Hajde, zar ne bi voleo da pustiš mene da se radujem na svoj način? A?

Pogledom je potražio devojku. Ona je prstima prelazila po glatkim površinama bornih štapova. Ratnici su ih grabili kada bi trkom napuštali grad radi jutarnjih vežbi u polju, ali sada nije bilo slobodno vreme mira i stajali su netaknuti. Nije oklevala da izabere jedan, dovoljno siv da joj se slaže uz odeću.

– Gospođice – jedan ratnik joj priđe, nadvivši se nad nju kao nad neukim detetom. – Izvinjavam se. Taj nimaron je doneo Teoril iz pustinje. Može da posluži kao štap za šetnju, ali pošto ga je Teoril doneo… možda biste voleli da izaberete neki drugi…

Na njegovo uporno insistiranje odvratila je nečitljivim pogledom.

– Ovaj će biti savršen, hvala – rekla je. Naravno da ga je doneo iz pustinje kada ga je tamo i ostavila! Nije to bilo malo mesto za nabasavanje na nešto tako malo i lako za prevideti kao što je obični borni štap, a to što je ipak bio nađen značilo je nešto.

– Sa njom možeš da se raduješ gde god hoćeš – s nevericom će Gasnor primetivši u koga mladić gleda. – Nije me briga čija je žena. I, ako hoćeš da ti dam neki savet, rekao bih da ti je bolje da takve stvari radiš unutra, teže će te osumnjičiti. Ili želiš da te čitava vojska gleda sa zidina?

– Upravo to, dobri čoveče – veselo se trgao na njegove otvorene insinuacije, potapšavši ga po širokim plećima. – Za slučaj da još nisi shvatio, upravo dolazim od Telmara i imam dozvolu, zato odškrini ta vrata i pusti mene da brinem o posledicama.

Iako gnevno i s neodobravanjem, na kraju su ih pustili da prođu. Mogao je da zamisli kojom brzinom se vest o jednom idiotu koji je izveo curu na hopa-cupa van zidina, na očigled neprijateljima i, što je najgore, na očigled čitavom Segeolu, širi tim istim zidinama koje su ih tako ponosno i nadmeno gledale sa visine. Ili mu se samo učinilo da se broj dugih lukova koji su štrčali na bedemima naglo udvostručio.

Smejao se. Ako Kasnere za ovo čuju pre nego što uopšte uspe da počne sa onim što je želeo, mogao je isto tako i sam da zaroni u podzemno jezero gde su inače odvodili buntovnike.

– Bojim se da će uzalud čekati na predstavu – cerio se.

– Bolje reci da će predstave biti, iako ne kakvu su zamišljali – i ona se osmehnula.

Spontano su stali na tri matrosa od glavne kapije prema arkadama.

– Pogrešno bi bilo sve što je povezano sa romantičnim glupostima – uzvratio je. – Ipak smo ti i ja povezani krvlju.

– Jesmo li?

– Daljom, ali da – jesmo – ozbiljno je klimnuo. – Za mane si svakako čula. Ja sam Feorin.

Oklevajući je klimnula, bez ikakvih osećaja na licu. Ko još nije čuo za polu-Vilenjaka proteranog sa svih strana zbog petljanja sa Mračnim moćima koje su mu donelo neprirodno dug život? Zar je toliko poludeo da nju smatra svojim rodom? Morala je da razmisli da li postoji ijedna priča koja je povezuje sa Mračnjaštvom, jer sa Vilenjacima svakako nije imala ništa.

Zabavljalo ga je što se nije odmah ukočila od straha, uzevši njegovu izjavu i znanje o njemu zdravo za gotovo.

– Zamoliću te za jednu uslugu – oprezno ju je gledao. – Zaboravi sve što si ikada o meni čula. Odgovori koje tražiš ne nalaze se tamo, tamo nema čak ni trunka  istine.

– Zar? – nestrpljivo je zarežala.

Više nije mogla da čeka. Brzi polukružni pokret nimaronom bio je samo spori uvod u ono što je predstojalo. Morao je da se povuče, i da nastavi u tom pravcu samo da bi izbegao njene napade. Ispalo je da je i on poneo nimaron, crn kao što su pričali da je njegova duša, i nimalo sporijih pokreta od njenih. Cerio se, srećan zbog sukoba sa sebi ravnim protivnikom.

IZNENAĐENJE

Ministri nisu poverovali u rekla-kazala sa ulice, bez obzira koliko glasonoše bile srećne i tvrdile da im je izvor u potpunosti verodostojan, pogotovo što je taj isti izvor divljao napolju – napolju! – sa još jednim ludakom. Upali su u Kuću, to jest, Kanka bi rekla da su upali mada su oni samo pristojno ušetali trudeći se da budu što tiši, ali Kanke nije bilo na vidiku. Odahnuli su zbog toga, a zbog prizora Telmara budnog i u svađi sa braćom gotovo su poskakali od radosti.

– Ratobornost je uvek bila tvoja vredna vrlina, gospodaru – ministar Kont nije odoleo sopstvenoj rečitosti, iako je ministar Šakis gestikulirao da želi da govori. – To je uvek bio dobar znak, pogotovo danas kada su sve nade bile toliko izbledele, da gotovo nisu ni postojale. Bez tebe, voljeni gospodaru, Segeol – ljudi – čitav svet i sve na njemu…

– Kont – prekide ga Telmar, tako da se činilo da je možda pomislio da je sagovornik završio. – I meni je drago da te vidim.

Mada je to bilopreterivanje, sudeći po blizancima koji su delovali uvređeno zbog prekida, te se Kont zbuni i zaćuta. Šakis ni ovog puta nije stigao da progovori.

– Gospodaru – odmerenim naklonom bio je pozdravljen od strane ministra Gahisa. On je uvek delovao mirno i spokojno. – Drago nam je da ste sada bolje. Svima nama. Bez sumnje?

– Svakako – odgovorio je. Gahis je takođe umeo da smiri usplahirene ministre kada bi preterali sa utrkivanjem da zadobiju njegovu pažnju. – Čemu dugujem ovu ljubaznost?

Šakis je opet zamlatarao rukama, ali kako je momenat za nešto oduševljavajuće rečito čime je hteo da ih zaseni nepovratno prošao, samo je spustio ruke, nemoćno uzvrativši na upitne poglede onih koji su čekali govor. Ćutali su, a kakvi god da su interni razlozi za to bili, Telmar je naučio da tišinu obično prekidaju lošim vestima. Čekao je, u mislima prelazeći preko stada ovaca zguranih sa slobodnih polja u kvartove zapadnih četvrti koje su mogle da se otmu kontroli, izgube mleko… ili zalihe žita na brzinu skupljene par nedelja pre objave koje su mogle da sagnjiju, proklijaju ili izgore… zaverenici su najzad proglasili sopstvenu vladavinu… neko bitan je umro… misle da su otkrili izdajnika…

– Tvoj mladi pratilac nam je rekao da si budan – Dasit se nelagodno počeša. – Morali smo da proverimo.

– Niste verovali onome kome sam ja poklonio poverenje? – iskreno se začudio, učinivši da mu se i braća začude, shvativši da i oni veruju Fahi. Odakle ta iznenadna spoznaja?

– Pa, vidiš – Gahis je takođe najbolje umeo da prenese neprijatne vesti očinski smirenim glasom. – Faha je napolju.

– U izviđanju? – začudi se Desmar. – Jeste bio ljut, ali ni on nije toliko lud nakon… Hm.

– Ne, gospodaru, on nije… – Gahis se osmehnu. – Bori se sa Sivim ratnikom, čini mi se. Mada niko od nas to nije video.

Za nekoga ko je jedva izbegao smrt, Telmar je bio vrlo brz u oblačenju i izlaženju iz Kuće, mada je nakon toga malo usporio. Desmar je trknuo napred čisto da bi neko od autoriteta bio prisutan na zidinama, i čekao ih je, prilično oduševljen. Kao što bi i svaki ratnik bio pred prizorom koji su pružali dvoje u borbi. Plesali su toliko brzo da su nimaroni ponekad ličili na ogromne lepeze, a lica im se nisu razaznavala u bujicama kose. Bili su savršeni i nepobedivi.

– Faha je dole? – Telmar nije mogao da poveruje. – Sigurno?

– Ono što je sigurno jeste da ratnik u sivom sigurno nije Faha – Desmaru su sijale oči. – A sad, Faha…

Klimnuo je. Upravo tako, Faha. Ko bi mogao da poveruje da druga polovina skladnih pokreta pripada mladiću koji nikada nije držao ništa od oružja osim onih noževa koje je jedva i koristio? A on ga je stalno slao na, mislio je, najbezbednija mesta upravo zbog njegove mladosti i nedostatka veštine.

Blizanci razmeniše pobedonosne poglede. Teoril je mislio da je potvrdio sumnje o Fahi, a Teonil je verovao da zna ko je Sivi ratnik. Podelio je taj pogled i sa Desmarom koji se smejao kao malo dete.

– Sviraj za otvaranje kapije! – povika Telmar, koga strelci tek sada primetiše, pozdravivši ga uz buru klicanja. – U redu je, za ime krvi, neka neko svira naredbu za kapiju i uvuče ovo dvoje unutra!

Poslušali su ga, nakon čega se kroz vratnice provukoše Grefazovi Gardijani u bornom poretku.

– Dakle, neko se naučio pameti – podsmešljivo će Teoril, osetivši bratovu nelagodu zbog otvorenog pogleda na sive ruševine.

pa, recimo da je matros razdaljina od nekih stotinu koraka,

a nimaron bi bio borni štap od drveta, po pravilu stopu viši od borca koji njime barata. Uopštena dužina bila bi 1.8m

Ostale priče Poslednjeg vilenjačkog princa su OVDE