Jeste li i vi primetili koliko su objave po Fejsu skrenule levo od Albukerkija?

Nećemo o prajdu, državi, sportu… u to se ne razumem pa da ne čačkam tamo gde ne treba, je li. Ali možemo da pričamo o knjigama.

Evo, na primer, uzmemo jednog pisca. Napiše nešto, nazove se piscem, objavi knjigu, dve, dvadeset, i čeka da ga čitaoci zaspu pohvalama. Dobro, da, valja ta knjiga, ali… U tom malenom ali stane čitav svet koji može da se protumači na stotinu načina. Razmislite o tome. Jer sve pohvale su iste. „Uzbudljiva knjiga.“ „Čita se u jednom dahu.“ „Oduvala me je.“ „Fantastično napisana.“ Ne sporim, verovatno i jeste predivna knjiga, i mnogi će se složiti sa tim. A opet, tu je ono malo ali. Jer čitaoci nisu roboti da misle isto, i oni koji misle isto zapravo ne misle (rekao je neko pametniji od mene). U tom „ali“ je čitava suština razlikovanja i stremljenja ka boljem.

„Ali, struktura rečenice mi je bila čudna.“ „Ali, nisam mogla da ispratim scenu, ne znam ko govori.“ „Ali, borba na kraju je bila preduga i banalna.“ „Ali, moglo je to mnogo bolje.“ Na koji je to način moglo bolje, većina neće moći da kaže, osim da im je nešto baš tu bilo čudno ili da su se tu pogubili. Pa kad previše ljudi pokaže na nešto čudno na istom mestu, onda je vreme da se pisci zapitaju i da sami shvate kako je moglo bolje i zašto nije. Nije posao čitalaca da izigravaju urednike i barataju metodama pisanja, oni samo znaju šta im se dopalo a šta ne.

Znam pisce koji više ne obraćaju pažnju na pohvale, upravo zato što su tako sladunjavo generične. Traže samo ono što dolazi posle „ali“ da bi znali šta da isprave i na šta da se fokusiraju u budućnosti. To zna da bude zamorno u slučajevima kad umesto da kažu sebi „Sve je dobro, osim…“, ubede sebe da ništa ne valja i da sve mora iz početka.

Viđam pisce koji sve nakon „ali“ uzimaju kao ličnu uvredu i oduzimanje od hleba nasušnog. Čak i kada im se uvalja u oblande od pohvala i vrlo oprezno priđe u inboxu, jer ne daj Bože da nešto od „ali“ završi u javnosti. Neki se toliko uvrede da, ne znam na koji način i ne pitajte kako dolazi do toga, krene priča o kršenju autorskih prava i tužbi, pa javne hajke po profilima, prozivanja i silni talasi podrške. Ako su dovoljno maštoviti, skrene rasprava i na lične atribute, tipa „ona voli Stivena Kinga, neka joj Stiven King napiše bolje“.

Oni koji nisu doboljno ingeniozni da na talasu podrške organizuju „rasprodaju“ oklevetanih dela, obično izigravaju mučenike. Osvane neki selfi uz samomotivaciju tipa „Sijamo u inat lažnim ljudima.“ Ok, super. Ne dotiče vas kritika, furate svoj fazon i slično. Ali, može li neko da mi objasni šta su ti lažni ljudi? Je l’ to imaju dve glave, tri ruke? Garant im DNK nije ljudski (možda su vanzemaljci), a i dalje se predstavljaju kao ljudi, i jedini način da se prepoznaju da nisu ljudi jeste da nekome kažu da nešto ne valja. A onda, imaju li vanzemaljci pametnija posla nego da čitaju nešto što mi piskaramo i da pišu osvrte na to? Plus, to sijanje. Sijanje nije fizička odlika ljudskih bića, osim ako nismo krenuli da evoluiramo u vampire iz Sumraka. Šta je tu zapravo lažno?

Čini mi se da smo kolektivno evoluirali u društvo pisaca koji pišu sami za sebe, ali to mora da se objavi i svima ima da se dopadne, inače… Pa, druže, ni tebi se ne sviđa baš sve, zašto bi baš svima moralo da se dopadne to tvoje?

Da li se na to svela interakcija sa čitaocima? Lovljenje pohvala, proganjanje i vređanje kada izostanu, mučeničko traženje pažnje na socijalnim mrežama?

I koji pisac može da traži da ga shvate ozbiljno nakon toga? (I dalje razmišljam o tome šta su lažni ljudi i kako to zapravo funkcioniše.)

Nedavno sam pročitala Metro od Gluhovskog i na kraju čovek lepo opisuje kako je roman nastao. Pisao ga je na blogu, poglavlje po poglavlje. Nije sve bilo savršeno iz prve, ali kaže da su tu bili čitaoci (baš dosta njih) koji su mu ukazivali na greške. Kako zapravo zvuči pucanj kalašnjikova u zatvorenom prostoru. Kako akustika može da utiče na psihu ljudi. Koliko je realno da se desi ovo a ne ono. Ne kažem da su mu čitaoci napisali roman, ali ne bi bio ni upola tako dobar da nije sredio sitnice koje čine savršenstvo. Gde bi bio da im je svima rekao da su zavidni lažni ljudi i da mu se sklone sa bloga ili će ih sam blokirati?

Ja kažem, pustite pisce da pišu a čitaoce da čitaju. Ne smetajte nikome. I nemojte ćutati kada mislite drugačije. Budite sopstveni heroji jer ćutanje i nečinenje više nisu opcija.

Bonus savet sebi: prestani da gledaš objave na Fejsu, vidiš da ti škode.

***

Upozorenje o sadržaju: pojmovi „pisac“ i „čitalac“ pripadaju svim rodovima, ja samo ne znam bolje da se izrazim pa da ne bih stalno pisala nju/njega, i koristila izraze poput spisateljica i piškinja i autori, to vam je to.

Rubrika Blogeta služi za komične, pomalo sarkastične izlive o crticama iz života, pa nema potrebe da se prepoznajete jer verovatno nije reč o vama. Čuvajte sebe od drugih i druge od sebe. Vidimo se u sledećem pisaniju!

Kao i uvek, slika je sa Pixabay.