Drakula čita vesti, što je aktivnost koju nije upražnjavao jako dugo. Vesti se danas ne čitaju kako zdrav razum zapoveda, sa velikih listova papira za doručkom, iza kojih bi mogao čitav da se zakloni i šilji očnjake, dok sluge bojažljivo stupaju oko njega, bojeći se da ga prekinu. Ruku na mrtvo srce, mogao je bilo šta da radi iza tih novina, i svi bi mislili kako je prefinjen.

Trenutno sedi u čekaonici hitne pomoći, prekriven krvlju od glave do pete, žaleći se na bolove u stomaku, mučninu i nesvesticu. Krv nije njegova. Krv pripada ženi pored njega, mladoj i jedroj, mada pomalo bledoj. Ona se ne seća šta se desilo ni kako je do nesreće došlo. Gleda klošara pored kako lista sajt neke novinske agencije preko njenog mobilnog, i oseća se užasno. Misli da se ne bi osećala toliko loše ni kada bi je čovek napastvovao, jer on bukvalno na dlanu ima čitavu njenu intimu, čitav život.

Drakula čita vesti, da. Preko mobilnog telefona, skrola i uči o svetu u kom se probudio, pokušavajući da shvati zašto mu je muka od tuđe krvi, zašto ga pluća bole dok diše, zašto niko ne misli da je prefinjen i zašto više niko ne poštuje tuđi lični prostor. Smrdi na trulu zemlju, bakarnu krv i vekovima nagomilanu smrt. Ljudi oko njega misle da je klošar.

Konačno stižu na red, medicinske sestre se petljaju oko žene, njega izbegavaju koliko mogu, sa stoički zamaskiranim gađenjem.

Ona na sva pitanja odgovara sa ne znam, on preuzima inicijativu i pretura joj po tašni, sa ushićenjem muškarca koji se pita kako toliko stvari može da stane na tako malo mesto.

„Jeste li joj Vi muž?“ pita jedna sestra.

„Ne, ja…“ Drakulin glas je hrapav i nesiguran, iz više razloga: em treba prilagoditi govor modernom narečju, em je spalio grlo u pokušaju da ispije krv.

Sestra mu otima torbu, vešto pronalazi ženin novčanik i vadi neke kartice odatle.

„Evo, piši“, obraća se drugoj. „Nataša Svirčev, sekretarica u školi. Krvna grupa AB+.“

Drugarica zapisuje, ženu odvoze na transfuziju. Drakula čežnjivo pilji za kesicama krvi. Ovo je jedina prednost koju priznaje ovom svetu, naspram udaljenog savršenstva onog iz kog je pobegao u san.

„A šta je s Vama?“ sestra se okreće njemu, postavljajući fasciklu između njih kao štit.

„Pa, ja, ovaj, muka mi je, i sve me boli.“

„Gde Vas boli?“

Drakula ne zna da kaže. Kako objasniti da ga duša boli za domom, vene mu se suše od nedostatka krvi, oči ga peku od jarkog svetla i dima, pluća se grče od zagađenja. A uši – uši mu probija besnilo modernog gradskog života.

„Dajte mi zdravstvenu knjižicu“, naređuje.

Drakula je gleda razrogačenim krvavim očima. Oseća se manjim od ljudskog bića, oseća da je niko i ništa. A medicinska sestra, uporan predstavnik sistema zdravstva, mu pomaže da se oseti još gore. Mora da pobegne, misli. Mora da se probije do izlaza, nestane i nikad se ne vrati.

Ali prvo mora da jede.

Skače na sestru, obara je na pod, zariva očnjake u njeno grlo. Još je brz, nesavladiv. Momci iz obezbeđenja ne stignu ni da priđu, on je već otpio par gutljaja, zgađeno zastao i ispovraćao sve po sestrinoj uniformi. Ona gleda u krv što se cedi s očnjaka i počinje da vrišti.

Momci ga konačno stižu. Ne opire se. Razmišlja, ako su i predstavnici zdravstvenog sistema otrovni, gde onda ima zdrave hrane za njega? Nada se da će mu injekcija koju su mu divljački krknuli odagnati bol.

Budi se na psihijatrijskom odeljenju, zavezan za krevet. Medicinski brat ga veselo obaveštava da je dospeo na naslovnice nekakvog Informera, da su se svi upiškili od straha kad je skočio na sestru, ali da je sve u svemu smešno kako je ispalo. Medicinski brat ima uvrnut smisao za humor, pa želi da slika selfi sa bolničkim vampirom. Zovu ga tako jer, pa zaboga, pije krv, a pritom nema nikakva dokumenta.

„Ja sam mislio da svi vampiri žive u nekakvm dvorcima, tamo u Rumuniji“, kaže brat. „Smešak.“

Drakula pokušava da ga ugrize, brat se smeje. Kaže da su sad svi zaštićeni i da im krv više nije ista od kad su se vakcinisali. Ima to neke veze sa čipovima, Bilom Gejtsom, vanzemaljcima i koječime. Ali ne sme nikom da kaže, to je velika tajna. Ako neki vampir sazna, shvatiće da ih vlada juri. Zašto bi ih inače sve čipovali?

Drakula ga gleda zakrvavljenim očima. Pita se ko je ovde lud. I nema odgovor.

*

Ova je priča nastala iz Sanjine radionice bacanja kockica 

Ako vam se dopalo, bacite okce na ostale priče OVDE

Slika je preuzeta sa bespuća interneta