Vilenjak izvadi frulicu, prinese je ustima i dunu. Vesela melodija obasja pločnik trga par metara u krugu. Prolaznici oko njega jedva da su usporili. Kapa podno njegovih nogu ostala je manje-više prazna. Tek se par bakrenjaka jurilo po pohabanoj postavi, koje je sam tu stavio ne bi li mu doneli sreću. Do sada su uspeli da domame mačku, od koje su se sakrili i cičali dok ju je vilanjak nagovarao da ostavi malene na miru. Poslao ju je u pravcu zgodne žene što je oko spomenika izvodila piruete. Bila je graciozna, mlada, prelepa. Laki materijali lepršali su oko nje poput lahora. Ljudi su zapravo stajali i posmatrali je. Smešili su se. Kad joj je mačka prišla, samo ju je pokupila u naručje i zaigrala sa njom. Životinjica je izgledala zadovoljna aranžmanom. Ljudi su tapšali. A njena posuda za novčiće bila je prepuna živahnih srebrnjaka.

Vilenjak ogorčeno otpuhnu. Danas izgleda neće imati sreće. Natakao je kapu na glavu i zaputio se u krčmu. U polumraku oko šanka ugledao je staru ženu. Radila je nešto nezamisivo i do tad neviđeno na takvom mestu – mirno je sedela i plela čarape. Namrštio se.

„Zar nije imao ko da te čuva danas?“ upitao je. „Jedno ‘ladno“, dobacio je krčmaru, krupnom ogru, koji je radio sve što krčmari rade u praznim krčmama od kad je sveta i veka: glancaju čiste krigle i pretvaraju se da imaju pametnija posla nego da prisluškuju.

„Nema ‘ladno“, ogar je lupio punom kriglom o šank, zasuvši drvo penom. Gledao je kako vilenjak nagovara četu bakrenjaka da se prošeta do kase, odakle su ih posmatrali uobraženi novčići starosedeoci.

„Nešto te tišti, zete?“ Starica go pogleda prodornim sivim očima. Stresao se i skrenuo pogled. Oči njegove žene bile su iste boje, ali tople, zvezdane, pune života. Staričine su samo cinizam isijavale.

„Ne, zašto pitaš?“ zajedljivo je odvratio i stuštio pivo u jednom gutu, uz obaveznu grimasu. „Jebote, Žan, k’o pišaća! Nije ni čudo što nema nikoga.“

„Ne laprdaj, inače te izbacim“, ogar preteći isturi kljove.

Vilenjak odmahnu rukom. „Visim tamo satima, usta mi se osušila, ništa nisam zaradio. A ona igra li igra.“

Starica se zakikota. „Teška publika. Sećam se, u moje doba…“

Vilenjak i ogar zastenjaše. Starica im preteći mahnu prstom.

„Samo se vi, deco, sprdajte, ali ozbiljno vam kažem – u moje doba znali smo šta da radimo da privučemo ljude.“

„Šta?“ Vilenjak je zažalio istog trena kad je pitao. Krivio je pivo što mu je jezik postao klizav.

„Na.“

Na šank pred njega slete par kvrgavih vunenih čarapa.

„Ovaj…“ Vilenjak zausti, pročisti grlo.

„Šire se“, poslovnim tonom će starica. „Protkane magijom. Navuci ih i ima svi da isprazne novčanike. U razumnoj meri, naravno. Ne želiš da privučeš policiju.“

„Ne želim ni da ih nosim!“ Vilenjak se odmaknu. „Da li si ti normalna? Uopšte mi se ne slažu uz imidž.“

„Uz sliku propalog uličnog svirca sve se slaže“, uvređeno će starica. „Jesi video šta sam napravila ćerki?“

„A je li?“ Vilenjakove oči sinuše. „Znači zato je bolja od mene!“

„Nego! A ti tu izvodiš nešto.“

„Neka je.“ Vilenjak frknu. „To – ni mrtav neću da nosim. Ne dao Iluvatar da me neko vidi u njima.“

„Daj ih meni“, zabrunda ogar. „U cokulama se ne vide.“

Vilenjak je posmatrao kako se rmpajlija muči da navuče čarape. Bile su taman – za njegov palac. Kao da je naprstak navukao.

„Znaš“, grizao se za jezik da se ne bi nasmejao, „ono što će ti doneti promet nisu magijske džidža-bidže, nego ‘ladno pivo i par sisa sa dubokim pogledom, ako znaš šta hoću da ti kažem.“

„Ne volim žene“, progunđa ogar.

„Naravno“, vilenjak se nakašlja. „Idem da spasem šta mi  je ostalo od braka, ako dozvoljavate. Stara, znaš li se sama vratiti ili da ti pošaljem metlu?“

„Zete, Melkor te popljuvao“, reda radi ga otpozdravi starica. Vilenjak i na to odmahnu rukom. Ni kletve joj nisu išle kao nekad.

Žena je još uvek plesala na trgu, u ritmu samo njoj znane melodije. I dalje okružena ljudima. Vilenjak se probio kroz njih, izvadio frulicu i zasvirao. Nešto živahno, iskričavo. Kao njene zvezdane oči. Ona mu se osmehnula.

Zapamtio je da se više nikada ne kladi sa njom ko može više para da zaradi.

***

Ova je priča nastala iz Sanjine radionice bacanja kockica 😀

Ako vam se dopalo, bacite okce na ostale priče OVDE