Koliko ste knjiga pročitali od Nove godine i da li je 86 validan odgovor? Šta da vam kažem, više volim kupiti knjigu nego burek. Mada, kakva je situacija sa poslom, počela sam da ih pozajmljujem, a akcije zaobilazim u širokom luku. Kako se snalazim, pročitajte u nekom drugom broju 😉

Ovde su utisci o samo nekim knjigama, svaka je odlična na svoj način, a od toga šta inače čitate zavisi šta će vam se više dopasti.

Danilo Todorović – Ogledalo

Upozorenje: knjiga nije za one sa slabim srcem i još slabijim živcima.
Horor ludila, ukratko. Ne znam kako drugačije da vam objasnim radnju. Sve što mislite da se dešava, ne dešava se. Taman kad pomislite da ste uhvatili neku misteriju za rep, prevarili ste se.
Ubica i detektiv i žrtve žive u vrtlogu greha i ludila. I tako. Neko je rekao da su opisi super, i ja se slažem. Veliki plus zbog toga.
A koji žanr je u pitanju? Mislim da je teško svrstati knjigu u neki žanr ako ni sam pisac nije razmišljao toliko o žanru koliko o idejama kada je pisao roman. Do jednog dela sam mislila da je ideja razotkrivanje licemerja religioznosti i obrađivanje metafore greha. Kasnije je sve otišlo u ludilo.
Za one koje zanima kako funkcioniše (ne funkcioniše) mozak jednog šizofrenog psihopate, ovo je odlična knjiga. Oni koji su tražili misteriju, možda će se malo razočarati i iznervirati. Neke stvari se same otkrivaju i ne treba ih toliko objašnjavati.
Nadam se da sam bila od koristi, s obzirom da i dalje ne znam šta da mislim o ovoj knjizi.

PS. Ne zna ni autor, priznao je.  

Serge Milanović – Plavi gavran

Jeste li znati da gavrani nisu crni? Zapravo su plavi, ali to ne može da se vidi ako se dobro ne zagledamo. Izgleda imaju tamno-plavi odsjaj, što je vrlo lepo. To ne znači da je gavran nešto što nije, već da je vrlo poseban. Tako je i naš dečak Milan jedan vrlo poseban dečak.

Odrastao bez roditelja, stalno je maštao kako bi izgledalo da mu se iznenada pojavi otac i odvede ga u neki drugi život. Kada se otac najzad pojavio, to nije bilo onako kao što je želeo. Ali razni događaji pokazaće da se na kraju desilo upravo ono što treba da bi se Milan i otac mu Mirko povezali. Da nije bilo dečaka, mnoge rane porodice Petrov ostale bi nezalečene, mnoge nepravde previđene.

Velike životne teme ne traže kitnjast stil. Plavi gavran je napisan tako prelepo jednostavno, da bilo koji drugi način pripovedanja ne bi preneo emocije. Malo da se vratimo narodskim korenima. Mada, zbog teme i sveprisutne nesreće, podseća na Čarlsa Dikensa. I njegovim likovima se ponekad omaklo da završe sretno.

Mira Satarić – Pukovniče, stoj!

Autor ovog remek dela kaže da je radnja namerno zapetljana, dok urednik istog kaže da je to odlika žanra. Ne znam, nisam načitana, ali me nije sprečilo da uživam u doživljajima Pukovnika.

Roman je sajber noar, detektivska priča u iščašenom svetu. Koliko sam shvatila, neko ubija ljude i krade im prostetiku, ostavljajući crvene štikle okolo, što je odlika nekog prethodnog zločina. Sve liči na imitatora, ili na jedno veliko zataškavanje.

Stil jednostavan, radnja žestoko nelinearna, ali ako volite mačiće, snaći ćete se. Lako se čita, a ljubitelji ovog žanra naći će taman dovoljno poznatih detalja da se osećaju kao kod kuće.

Grupa autora – Priče za Estebana i druge priče

Jednom moramo pričati i o zbirkama priča za koje niko nije čuo. Ova zbirka je nastala za konkurs sa LGBT tematikom, s posebnim osvrtom na Almodovarova dela. Ima dobrih stvarčica unutra. Drago mi je što se sve više i više ljudi odaziva na konkurse i stvara zajedno.

A priče k’o svake priče, ima dobrih, ima boljih, i onih malo manje zanimljivih.

Nil Gejmen – Nordijska mitologija

Nekada davno, u filmovima o superherojima, pojavio se jedini i neponovljivi Loki. Moja nova ljubav, pored Doctor Who, Aragorna i Vešca. Znam, gužva kod mene. Elem, Loki je takav lik da sa njim nikad nije dosadno.

I sad, znam da sam nekad davno čitala sve što se moglo naći o nordijskoj mitologiji, ali toga nije bilo mnogo i ja zaboravljam. Pa sam godinama tražila knjige na tu temu, dok Gejmen nije seo i napisao sve što mi je ikad trebalo. Kako je on to tačno uradio? Na jedan vrlo zanimljiv i dopadljiv način, počeo je tako što je objasnio sve o glavnim likovima: Odinu, Toru i Lokiju. Potom su sledile priče o postanku svetova, koja je otprilike jedina priča u kojoj Loki nije umešan, pa priče o blagu bogova, njihovim sukobima, gozbama i svadbama.

 Ali u suštini, to je jedna velika priča o tome kako je Loki maltretirao bogove, pa ga oni kažnjavali da popravi to što je pokvario, što im je donosilo nove uspehe i probleme. Zabavi nikad kraja. Najbolji deo je kad se Tor i žena mu probude i vide da je ona ćelava, nakon čega Tor mirno konstatuje da joj je Loki uzeo kosu. Kako, zašto, kad – on to ne zna, niti ga zanima. Shvatio je da mu skraćuje vreme i nerviranje ako odmah zaključi da je Loki kriv za sve što pođe naopako. Čak i ako nije kriv, znaće kako da popravi.
Urnebesno smešna i poučna knjiga. Stari mitovi u novom ruhu.

Stanislava Žuža Šakota – Ekskurzija


Deca su otišla na ekskurziju, i otprilike sve što je moglo krenuti naopako, krenulo je. Marfijev zakon u fulu.
Mnogi su krenuli na put sa velikim iščekivanjima, kao družiće se sa ovima, smuvaće se sa onim ili ovim, nakupiće veći broj lajkova za instagram, naći će oca… A onda su shvatili da je to putovanje kao bilo koje drugo i da su previše očekivali. Razvila su se neočekivana prijateljstva, stara se ohladila, neke ljubavi propale, a neke se rodile. Čini se da su mnogi sazreli u tih nekoliko dana.
Ono što je posebno naglašeno jeste dečija opsednutost socijalnim mrežama. Dve devojčice non stop prave lažne profile i dopisuju se sa strancima iz zezancije, sve dok ne privuku nevolje. Treća je pak opsednuta lajkovima i ponela je na ekskurziju skoro čitav ormar stvari da bi bila lepša na slikama.
Posebno me se dojmila devojčica koja je razvila maštu toliko da je u njoj mogla da živi kao u drugom svetu. Nekako sam se poistovetila sa njom u mnogim stvarima, što me pomalo zabrinulo 😅 ta devojčica čak ima i mačka Čarlija.
Stvar je u tome da je Stanislava toliko pronicljivo opisala karaktere dece i situacije, da bih makar samo zbog toga mogla da preporučim ovu knjigu. Izvorno je namenjena deci, ali me više naterala na razmišljanje nego neke knjige za odrasle.

Gaston Leru – Fantom iz Opere

Fantom iz Opere je francuski klasik fantastike. Gaston Leru je za francusku scenu uradio ono što su Dojl i Edgar Alan Po uradili za svoje zemlje. Gaston je zapravo jako sladak kad pogledate onu sliku iza na omotnici, još je rođen bogat, samo je sve spiskao zbog raskošnog života. Eto, ako sam se ikad pitala kako su živeli pisci tog doba, od pisanja ni tada nije bilo zarade, naprotiv.

Dakle, o čemu se radi u Operi? Od početka knjige sve je ličilo na to da fantom nije niko drugi neko neki influenser tadašnjeg doba. Obožavao je operu, nije propuštao nijednu predstavu, za njega je morala biti specijalno rezervisana loža br 5 i niko nije smeo da ga uznemirava niti je znao njegov identitet. Nakon svake predstave upravnicima je slao svoje stručne utiske. Za svoje usluge tražio je pozamašnu isplatu koja mu je morala biti anonimno dostavljena. Ako mu se neka pevačica ne bi dopala, uspešno bi joj uništio karijeru. Onda se, kako to obično biva, ova neobična i misteriozna pojava zaljubila, pa mu je palo na pamet da drži časove pevanja slatkoj maloj pevačici i od nje napravi zvezdu. Eto, čudo od čoveka, u sve se razume.

Nekako u to vreme, promenila se uprava u Operi, došli su novi upravnici koji su mislili da je fantom neka šala, pa su izdavali njegovu ložu, ignorisali osvrte i odbili su da mu isplate honorar. Pa je fantom morao da se posluži krajnjim merama. U isto vreme, njegova ljubljena pevačica zaljubi se u nekog plemića, pa je i sa njom imao posla.

Od druge polovine knjige, radnja postaje malo mračnija, i ne znam kako da vam je objasnim a da ne spojlujem. Mogu samo da kažem da je iz simpatične misterije, pisac naglo prešao u horor. Opera se lagano pretvorila u kuću strave i užasa. Ljudi su nestajali, tek nekad bi ih našli mrtve ili omamljene. Zaljubljenoj pevačici naređeno je da se ne udaje, pod pretnjom smrću. Upravnici se umalo nisu potukli. I tako.

Fantom je na kraju ispao stvorenje svestranih interesovanja. Bilo je tu i magije, trikova, trbuhozborstva, egzotike iz srca Persije, sirena i jedan beli konj po imenu Cezar.

Nikolina Bajić – Ašlama, čudno ime za trešnju

Ašlama jeste čudno ime za trešnju, još čudnije za knjigu. Gledam po osvrtima, svuda piše knjiga o detinjstvu i ratu, i sve se mislim, kako to dvoje može zajedno. Pa lepo. Kad rat ubije detinjstvo, čovečnost, kad sve što ostane jeste nada, suze i strah, onda može.

U životu nisam videla manje obimnu knjigu, a da sam je čitala danima. Jer nisam mogla. Krenem da čitam, i sve me nešto guši, ne da mi dalje. Sita sam se isplakala na više mesta.

Setila sam se svojih dede i babe koji su došli kod nas da žive kad je rat počeo, i koji nisu poživeli dugo nakon toga. Setila sam se ljubavi koju smo delili. Moj deda nije brao trešnju, živeli smo u stanu pa nije imao gde, ali jednom mi je ulovio goluba sa terase, a posle smo hranili čitavo jato kukuruzima. Naučio me je svim trikovima koje je znao: kako da spajam alkice u lanac, kako da izvadim pampur iz čokanjčića. Čuvala sam te uspomene, bile su moje blago. Ali Nina je svojim voljenima podigla najbolji spomenik koji je mogla. Kroz njene reči njeni deda i baka živeće večno. Ljubav nikad ne umire.

„Pruži, dohvatićeš.“

Više o knjigama možete pročitati OVDE

Slika je sa Pixabay