Kada se osvrnemo na čitalačka postignuća prošle godine, shvaimo da pola od toga nije trebalo čitaiti. Ne duže od prve stranice, ili prvih pedeset najviše. Život je previše kratak a knjiga premnogo da bismo traćili vreme na silovanje mozga.

Svako do nas ima svoje čitalačke navike. Svi znamo manje-više šta je dobro za nas, a šta ne. Zašto onda to sebi radimo? Zašto, kad sumiramo mesečnu čitalačku listu, ustuknemo i kažemo: ,,Hej, zašto sam ja ovo čitao? Šta mi bi? Pa, pola od ovoga ne valja!’’

Zato, dragi moji, što smo upali pod uticaj društvenih mreža. A tamo svi govore ‚‚Ova knjiga mi se dopala, morate je pročitati!’’, ‚‚Ne, pročitajte ovu knjigu, ta je najbolja!’’. I kad to vidimo stotinu puta na dan, što u književnim grupama, što na malom milionu bukstagram naloga, naravno da ćemo podleći pritisku i još ćemo biti sretni zbog toga. 

Jednu ćemo pročitati jer iskače kao prvorođeni u vestima, svi su je slikali na instagramu, masovno se oduševili, i osećali bismo se zaista unikatno da smo odoleli i ostavili, recimo, ‚‚Male žene’’ na miru. Ali onda ne bismo bili popularni. Ne bi nas niko primetio ako se ne oduševimo dvesta godina starom knjigom dobrom samo za mlađe tinejdžerice.

Drugu (i narednih sto) smo pročitali jer smo zdušno podržali najbolju akciju svih vremena, #čitajmodomaće. Da, lako je to reći. Okruženi morem domaće literature i bez objektivne domaće kritike (gde je svaki čitalac postao kritičar), učestvovanje u toj akciji liči na hodanje kroz polje škorpija. Još ako ste ludi kao ja, verovatno hodate bosi, šutirate ih i dernjate se na sav glas. 

Kažu da vredi pročitati deset nepismenih nelogičnih remek-dela, ako to znači da ćemo naći jedno dobro. Kao rovanje po blatu u potrazi za jednim malim dijamantom (koji možda, a možda i nije, tu), nakon čega ćemo ličiti na decu što se igraju pravljenja kolača u bari. Ali, hej – ako mislite da je to u redu, onda ste u pravu.

Čak i objektivna kritika zna da zakaže, bar u očima skromnog čitaoca. Npr, jedan roman je nominovan za nagradu ‚‚Meša Selimović’’, književni kritičar ga je uvijenim latinsko-anglikanskim vokabularom predstavio u jednoj rečenici, a moja reakcija na nju i roman bilo je jedno veliko WTF.

Priznajem, ova stručno nominovana literatura nije za mene. Za neke priče će nam autori sami reći da je trebalo da studiramo elektro-inžinjerstvo, književnost, japanologiju, ili da treba da budemo muško da bismo ih razumeli. Ko nam je kriv što se i posle toga hvatamo u koštac sa tim vetrenjačama. 

Najbolja stvar koju smo mogli naučiti iz #čitajmodomaće akcije jeste da, što se više nečije delo gerilski reklamira, to je veće sranje. Što je veće sranje, veća je šansa da će se provući kao YA literatura, mada to pisac nikad neće priznati.

Kad neko kaže da se bavi istraživanjem za svoj roman fikcije, legitimno možemo da očekujemo lošu kopiju Gospodara prstenova, neke vukove, zmajeve, pobrkane istorijske činjenice koje je trebalo da naučimo još u školi. Ali, eto, nema veze, dešava se, bitno je originalno predstaviti ideju, nema veze što je tuđa. 

I to je divno – ljudi pišu, što je hvale vredan hobi, ali niko nije rekao da baš sve mora po svaku cenu da se čita. 

Elem, ako i dalje budete raspoloženi da se probijate kroz šumu mišljenja i recenzija u potrazi za vašim dijamantom, nađite osobu-kritičara od poverenja (i nemojte previše da pizdite kad vas razočara, kao što sam ja jednom uradila).

Takođe, hajde da računamo malo. Većina nas je zabeležila prosek pročitanih knjiga od 50-100 na godišnjem nivou.Većina je toliko zabeležila i kao želje za narednu godinu. I sad zamislimo da nastavimo po starom: najpopularnije knjige, najhvaljenije knjige, najdomaće knjige. Taj spisak može da nam zauzme prilično puno mesta na i ovako skromnoj količini slobodnog vremena rezervisanog za opuštanje. I kad tako presićeni nečim što nije naša šoljica čaja počnemo da lovimo glupavo napisane stvari, pišemo cinične osvrte, svađamo se s nepoznatim ljudima na fejsu jer smo se usudili, ko nam je kriv?

Ja kažem, nek svako čita i hvali šta mu se sviđa. Opustimo se u čitalačkoj zoni komfora, bez stresnih izleta sa strane. Mislim, leo je znati da je neko napisao knjigu o Iluminatorima, uzgoju baštenskih puževa ili tajnim tunelima Beograda, ali ja to ne želim da čitam, niti bih imala lepo mišljenje o tim knjigama ni kad bih ih pročitala. Međutim, nekom drugom će biti super zanimljive, kao što bi meni bile knjige nordijske mitologije. I sve je to dobro.

Zato, hajde da obećamo sebi da će knjige u novoj godini biti bolje. Da ćemo čitati bolje. Da ćemo biti hrabri da se vratimo na staro. I ako već moramo da ih slikamo, da ćemo ih više slikati u prirodi nego sa šoljicama kafe. 

 

Knjige su sexy

Blogeta

Photo by moja malenkost, znači original 🙂