Čovečanstvo je veselo napredovalo na svom putu usavršavanja tehnologije, dok nije nastupilo strašno Vreme Tišine i Mraka. Tehnologija je odbačena iz javne upotrebe, svet se vratio u maltene feudalno doba, a Hrvatska i Srbija postale pokrajine carske majčice Rusije. Sistem savršeno funkcioniše – Rasputin se brine za cara i državu, Treći odjel je neka vrsta tajne policije, Potpisnici su nalik advokatima, samo promenjeni nakon Vremena Tišine i Mraka, a Mrazovi su zaduženi za bezbednost dece. Onda, jedno hladno zimsko jutro, osvane dete u snegu, na pragu prozorskih Mrazova, i sve se menja. 

Mnoga deca su danas žrtve porodičnog nasilja, a bogami i seksualnog. Zato nije čudo što Vladimira u romanu posebnu pažnju poklanja deci. Prioritet je da budu zaštićena, kako od roditelja, tako i od vršnjačkog nasilja. Car se brine da svi imaju jednaka prava na obrazovanje i zaštitu u internatima koje vode Mrazovi, a Mrazovi se staraju da se deci ništa ne desi dok su pod njihovim nadzorom. „Jer djeca su blagoslov Carstva i tko takne u njih, u cara je takao, i svako loše postupanje prema djetetu izdajom se smatra.“ 

Kada na pragu internata u Prozorju nađu mrtvo dete u snegu, pokreću se sile u carstvu kojih niko u početku nije svestan, pogotovo ne čitaoci. Vladimira nas vešto vodi kroz poglavlja, upoznaje nas sa likovima, jakim i samosvesnim, pri tom ne odajući tajne prerano. Jer svaki lik ima mračnu prošlost, bilo da ih ona vezuje za Mrazove ili ne. Doktor Ksaver Dvorski ima napade hladnoće i netrepeljivost ka glavnom policijskom inspektoru. Potpisnik Max i sin carskog namesnika Zamjatkin toliko su nerazdvojni da ih ni pretnja prošlosti zbog njihovog netipičnog prijateljstva ne može razdvojiti. Galja je majstorica zanata, jedna od lutajućih Mrazovih, poslata iz Moskve za Zagreb da istraži pokrajinske Mrazove. Ona, zajedno sa rođacima Arinom i Ivanom, prozorskim namesnicima internata, predstavlja najenigmatičnije likove. Njihove tajne Vladimira čuva do kraja. Toliko su neuništivi, moćni i organizovani, da sam neko vreme mislilia da ih je Vreme Tišine i Mraka napravilo besmrtnima. Tako dobro čitaju izraze lica i gestove da podsećaju na Herbertove Bene Geserit. 

Detalji i ustrojstvo Vladimirinog sveta vas neće nemilosrdno zaskakati u buljucima da bi vam dokazali da je njen svet nešto novo i originalno. Naprotiv, sve je nenapadno i majstorski odrađeno, na kašičicu i taman po meri.

Ovo je ona vrsta romana zbog kojih mi je drago što ponekad ne odustajem od čitanja domaćih pisaca. Imamo sve elemente: sajberpank svet budućnosti, potkrepljen istorijskim događajima, misteriju i kriminal, ljubav, odanost, opasnost i likove toliko dobre da sam počela da ih sanjam (pogotovo Zamju, Vladimira zna zašto). Naslovnica, iako dobra, nimalo ne odaje pravi duh romana. Po mom skromnom netalnetovanom mišljenju, skup likova kao na filmskom posteru, sa snegom i ulicama Prozorja u pozadini, dao bi pravi gotski izgled, nešto što sam zamišljala čitavo vreme, uz dozu uzbuđenja dovoljnu da ponuka čitaoca da otvori korice. 

Misterija se produžava iz jednog poglavlja u drugo, verovatno po uzoru na Agatu Kristi, što je postupak koji će vas držati budne i na ivici stolice/kreveta. I iako je počelo kao istraga mrtvog deteta, navrtložilo se svega i svačega do kraja, tako da je dete postalo najmanji problem. Pravo uživanje, i drago mi je što roman nije pomodno tanak.

Eto, jedino što mogu da zamerim jeste pomalo dosadna naslovnica i nepostojanje prodajnih mesta u Srbiji. 

Ostaviću vam link ka Vladimirinom sajtu, i kratak odlomak iz romana. Znam da moda hvaljenja bez osnova nikad neće prestati, pogotovo kad govorimo o knjigama koje se dobijaju na poklon ili ih pišu dragi ljudi. Takođe, ono što oduševljava mene ne mora i vas. Zato želim da imate priliku da vidite sami. Nekad se ipak desi čudo i roman bude puno bolji od osvrta. 

https://www.vladimira-becic.net

„Ksaver je dobro poznavao obitelj Mrazov, i to ne samo po čuvenju, kao većina. Pripadnici ove obitelji naseljavali su Hrvatsku davno prije negoli je ona postala sastavni dio Ruskog carstva, davno prije negoli je itko znao kamo će ih tehnologija odvesti, davno prije… zapravo, svega. Mrazovi kao da su postojali odvajkada, od prvog Rasputina, a to je bilo vrijeme po kojem se danas računao početak prave Rusije. Mrazovi su tu živjeli prije Zakona o zaštiti djece, postali su dio njega i nije bilo neobično što je upravo na njihovom imanju nastao prvi internat. Svi ostali internati bili su samo kopije prozorskog internata preko puta kojeg su stajali već dobrih pola sata, vijećajući što učiniti.
„Moja gospo!“ dahnuo je mladi svećenik i prije negoli je svijetla prilika Arine Nikolaevne prešla snijegom prekrivenu cestu. Napokon netko za koga smatra da će biti na njegovoj strani, pomisli Ksaver.
„Gospodo“, uzvrati mlada žena promotrivši svu trojicu jednog za drugim. Pogled joj se trenutak dulje zadržao na svećenikovom blijedom licu. Trepnula je kratko i da je nije pomno promatrao, Ksaveru bi promakla ta mala gesta potpore. Vidi, vidi! Tko bi to rekao… pomisli, no na njegovu se licu nije vidjelo ništa. Kao i obično. Zamaralo ga je ovo bespotrebno bdijenje nad malim mrtvim tijelom koje je zasluživalo da bude ako ne sklonjeno sa zime u toplinu zidova, a ono bar sačuvano od pogleda. No, naravno, on ovamo nije bio pozvan da iskaže svoje mišljenje o dostojanstvu plavokosog djeteta modrih usana koje je ležalo u snijegu kao da spava, lica potpuno smirena i s osmijehom koji je čitavu situaciju činio još jezivijom. Čak i za Ksavera, koji nije bio sklon osjećaju neugode u nazočnosti mrtvih tijela. Ali ovaj je mali mrtvac pod njihovim nogama zračio neugodnošću. Za sve njih.
Za njega, liječnika, jer nije mogao utvrditi kako je dječak umro. Bar ne ovako, na licu mjesta, zbog čega i jest tražio da se dijete smjesta preveze u bolnicu, gdje bi mogao pristupiti obdukciji. Što je glatko odbio čelnik pokrajinske policije Grigorij Serafimovič Leskov, koji je prvo želio ustanoviti o kome se zapravo radi, da bi tek onda, s blagoslovom obitelji, mogao pustiti Ksavera da odradi svoj dio posla.
Za Leskova se neugodnost sastojala u tome što nije znao tko je mrtvi dječak: kosa mu je bila boje kukuruza, oči plave ispod spuštenih kapaka, oboje naznake da bi se moglo raditi o pripadniku neke od rijetkih ruskih obitelji nastanjenih u ovom dijelu pokrajine. Ako je dijete uopće i bilo odavde. Jer ga otac Jernej nije poznavao. Ili je barem tako tvrdio.
Iako je Leskov djelovao smireno dok je izlagao razloge zašto treba pričekati identifikaciju, a tek onda pristupiti “daljnjoj obradi tijela”, Ksaveru nije promakao kratki udah koji mu se oteo prije nego li je izgovorio riječ “tijelo”. Nitko u Carstvu nije na mrtvo dijete mogao gledati samo kao na tijelo. Jer ovo je tijelo povlačilo za sobom toliko pitanja koliko nijedno drugo. Nije ni najmanje zavidio Leskovu, ma koliko mu čovjek ponekad i ne bio simpatičan. Jer bila je ovo prva smrt djeteta otkad je on bio na čelu Ceha liječnika. I prva smrt djeteta otkako je Leskov došao iz Moskve u pokrajinu preuzeti dužnost na kojoj je bio sada. Bit će to za njega vatreno krštenje, pomisli, pa doda: Za sve nas.
Pogotovo ako se ispostavi da je dječak Rus…“

Knjige su sexy