Nekada davno gledala sam film sa Islanda, uglavnom zato što je bilo mnogo snega, ali baš baš mnogo, iako ni u jednoj sceni nisu ništa posebno radili sa njim. Same reči koje su likovi izgovarali nisu imale važnost koliko sam egzotični zvuk jezika. Ispalo je da film spada u žanr ‘smaranje do bola’. Ljudi su se na tom neodoljivom jeziku raspravljali zašto neko sedi u gaćama u snegu, a da pri tom ima kapu na glavi, dok je učitelj na času biologije praktično objašnjavao učenicima kako se pravi majonez, za koji je ključno dobro umutiti jaja pre bilo čega drugog, i tako oni jedno petnaestak minuta mute, i mute, i mute. Koliko se sećam, poenta filma (čije ime je ipak palo u zaborav) je u tome da je glavnom liku, onom tinejdžeru sa gaćama i kapom, primamljivije da gleda kroz neko naočare-kaleidoskop sokoćalo u sliku pustog ostrva sa palmom na sred mora, nego da uči.

Kao što rekoh, bilo je to toliko davno da ne bi trebalo ni toliko da se sećam, pa ipak je čitanje ove knjige Stejnara Bragjija vratilo određene scene na površinu, uglavnom jer se čini da ih krasi nešto što u odsustvu drugih termina moram nazvati ‘islandskim sindromom’. Nisam mnogo vremena provela družeći se sa islandskim knjževnim i filmskim ostvarenjima, te se unapred izvinjavam ako postoji neki normalan triler-misterija koji zapravo opravdava taj naziv.

Ples u tami – Stejnar Brajgi

‘Ples u tami’ je ‘jedinstvena priča o neprijateljskim predelima koje urbani i tehnološki svesni ljudi ne mogu savladati’, ili makar tako piše na naslovnici. Možda je trebalo bolje da razmišljam pre kupovine knjige, jer kakve zapravo predele možete da nađete na Islandu, i to još neprijateljske? Da vam dočaram – nikakve.* Četvoro naših junaka, dva ljubavna para, voze se po pustinji spečenog crnog vulkanskog pepela, i jedino neprijateljsko na šta mogu da nalete su bandere u magli, mada kada se izgube, te bandere će im postati itekako mio prizor. A zašto su se izgubili? Zato što su ovi ‘urbani i tehnološki svesni ljudi’ bili malo naduvani i pijani, zauzeti svađicama i netrepeljivošću. GPS ne radi jer ne znaju da ga nameste, kompas ne znaju da čitaju, a signala nema. Nema čak ni napada panike kad se baterija isprazni i naši ovisnici ostanu bez tehnološke podrške. Bilo bi mnogo tačnije opisati ih kao likove sa psihijatrijskim dijagnozama, iščašene iz života, s pogrešnom idejom da će im se svi problemi rešiti ako promene okruženje, i to – pazi sad – zajedno. Živela paranoja!

Prva scena nas baca u sred radnje, a da nemamo pojma ko su likovi ni zašto su tu gde su. Rugaju se jedni drugima, po seljački rečeno svi se prave pametni i niko nikog ne sluša. Pijani ili trezni, odnosi su isti, čak gori ako nema pića. Mada, ima ga na tone, jer šta bi ‘urbano osvešćeni ljudi’ poneli na odmor u nedođiju nego gajbe i gajbe vina i viskija?

Bez preteranih spojlera, jer sve ovo se da saznati u prvih pedesetak stranica knjige (a to je onaj čuveni prag na kome odlučujemo da li nam je život mio ili nastavljamo mučenje) – najstrašnija stvar koja im se desi jeste sudar sa kamenom kućom. Pokvaren auto, starci domaćini kuće im ne dozvoljavaju da izlaze napolje u gluvo doba (pa se svi međusobno svađaju), i Egjidl u toku seksa primeti kako nešto u mraku trči na četiri noge. ‘Neka neodređena pretnja’ obećana na naslovnici preobražava se u paranoično izmišljanje. Odrasli ljudi na farmi životinja, ujutro pronalaze leš irvasa u blizini i toliko se rastrave da se posvađaju i odluče da odu odatle. Pozajme auto od staraca i pokvare ga kod prve bandere i opet se posvađaju i vrate u kuću. Primećujete obrazac?

Nakon presudne pedesete stranice možemo se laganice upoznati sa likovima i posvetiti misterijama, jer je sa horor i triler delom romana gotovo. Pa saznajemo da je Vigidis psihijatrica i da je Egjidil njen bivši pacijent i sadašnji momak. Egjidl se nekada družio sa Hrabnom, ako se tako može nazvati zajedničko opijanje i drogiranje po žurkama. Ana je Hrabnova cura, novinarka bez inspiracije i bez dovoljno seksa, jer Hrabn ne želi da bude intiman sa njom. Hrabn, s druge strane, tvrdi da on nema dovoljno seksa jer Ana ne želi ništa sa njim. Ponekad se posvađaju i oko toga ko gleda čiju curu i zašto. Ne treba mnogo da shvatimo da se nekadašnji prijatelji mrze, a ni devojke se ne podnose jer – konkurencija. I tako prođe čitav roman.

Svađanja i tuče se, ne znam zašto, a očito ni pisac ne zna, računaju u triler. Sukobi su najprisutniji element romana. Isto bi postigao i da je četvorku spustio kranom u jednu sobu i zaključao vrata. Spori psihološki triler bi možda imao šanse.

Misterije kojima se junaci bave su sledeće, ovim redom: gde je nestala bandera i ko je vozač auta; ko je kriv što su se slupali; zašto je starac lud; zašto im starica ne da napolje; kakvo je to četvoronožno stvorenje koje je Egjidl video tad i više nikad; kakve životinje starci gaje na svojoj farmi, i gde se denula sva hrana za stoku, i zašto ima toliko lisica.  Smešno i na nivou Skubi-dubi-dua. Izmisle kako su starci imali dete godinama sakriveno u tajnoj sobi, uzmu komad tuđeg vlasništva i nosaju ga okolo kao mačka mlado, bez ikakvog smisla, i pitaju se šta će im. U svoj zbrci, jedina rešena misterija je ona o Egjidlovoj impotenciji, u slučaju da nas je zanimalo razrešenje nečeg tako nebitnog za radnju.

Misterija je i zašto je pisac umetnuo deo o pustom gradu preko mosta, gde se nekim likovima dese strašne stvari – posvađaju se oko jedne fotografije, i Vigidis ima noćne more u autu. O, horora! Element oluje koja ih je zadesila tamo je, nažalost, ostao nedovoljno utisnut.

Kraj će vas sigurno oduševiti. U slučaju da ste se pitali kako se ova nedosledna papazjanija vike i ludila završava, pisac je imao fantastično rešenje – kao grom iz vedra neba, premijerno u romanu, pojavljuje se trol iz kamena. Islandski trol iz kamena. Ovo i dalje nije spojler, jer morate pročitati roman da biste shvatili ulogu trola, a to ne mogu da vam kažem. Samo želim da se divite zajedno sa mnom ovoj originalnoj ideji.

Pretpostavljam da je ideja dobra i da je, makar što se tiče pojave trola, originalna, ali pisac nije bio dovoljno vešt da nas ogrne plaštom misterije, produbi horor i opravda mnoge scene i histerije svojih likova. Tamo gde treba da se plašimo i pitamo šta će dalje biti, jedino se pitamo Zašto? Prosto govorenje i prepričavanje nije dovoljno da dočara atmosferu koju je pisac želeo. Da je knjiga pisana kao psihološki triler, verovatno bi osvojio još jednu nominaciju za nagradu Nordijskog saveta za literaturu.

*PS. Izvinjavam se svim fantastičnim Islandskim predelima koje Stejnar Bragji nije opisao, ali ova knjiga zaista nije najbolje odradila posao unapređenja turizma na Islandu.

Knjige su sexy