Je l’ se sećate kad su vam bake i tetke i ujaci skakali po glavama i govorili: Upiši, sine, dobar fakultet, da te celi svet vidi. Budi doktor, popravljaj zube, budi arhitekta. Napravi čoveka od sebe. A vi baš zapeli za književnost, filozofiju, pravo, ekonomiju. Šta ima veze, svako studira ono što želi. Problem nastaje kad previše ljudi opsednutih idealima studira ono što voli a premalo radnih mesta na kojima mogu da zarađuju platu u struci.

Pa sad plastificirane diplome skupljaju prašinu na dnu fijoke, a zgodni bivši studenti apstraktnih fakulteta nose tacne i primaju porudžine za egzotične vrste kafa. Oni koje Bog nije darovao manekenskim stasom mogu da se petljaju oko prehrambenih proizvoda u kuhinji trećerazrednog restorančića, da gajbaju u obližnjoj pivari ili skoče s mosta.

Jeste li čuli za doktora svetske književnosti što kuva kafe i raznosi ih po kancelarijama jedne kompanije koja nema veze sa književnošću? Za marketing menadžera koji predaje engleski onlajn, ili čisti sobe po hotelu? Devojka koja vam prodaje kokice u centru grada za osamsto dinara dnevnice, završila je dva fakulteta – hemiju i biologiju. A ona što vam naplaćuje tiket u kladionici, ta je diplomirani ekonomista. Pravnik bez posla u struci može da dobije posao pomoćnog radnika menadžera ljudskih resursa pri magacinu (čitaj: šljaker).

Kakvi, nije sve tako crno. Mnogi se snađu, nauče strani jezik, stuku godine na to ako treba – ko im je kriv što nisu dalekometno razmišljali dok su studirali – pozajme silne pare za sređivanje papira i odu preko. Preko je nekad bila Njemačka, za snalažljivije Danska, a sad su moderni Norveška i Novi Zeland. Amerika je za one koji su baš psihički otišli u kurac i uopšte im se ne živi – oni mogu da voze taxi. Ostali će da balansiraju tacne po njemačkim kafićima i da okreću piroške kod Srete u Kejptaunu i teše se da im je makar dnevnica veća.

A šta sa nama kojima esencija epske narodne poezije teče venama i ne možemo da zamislimo život bez maternjeg jezika? Bez Cece u vokativu, Miloša Obilića, i tetovaža grba Nemanjića?

Do tridesete godine već i nekako: omladinske zadruge namnožile su se kao pečurke posle kiše i sasvim su u stanju da vam obezbede desetak razgovora za posao u roku od nedelju dana. Na vama je da izaberete da li vam se više sviđa da se igrate sobarice, kasirke, animatora ili promotera, po potrebi i kao zamena. Zarađena lova dovoljna je za jedno čašćavanje društva u kafiću. Dok si rekao Stigla plata, častim, dotične crkavice je već nestalo. Ali, da se ne lažemo – ako je trošite na društvo, ni ne treba vam.

Posle tridesete, ma koliko mladoliko izgledali, čeka vas jedino udaja ili brzi kurs za nadogradnju noktiju ili oboje. Ako se sertifikatu za ojačavanje kandži pridruži umetnički zanat 3D japanskog crtanja obrva, 4D rusko kalemljenje trepavica i Striborova metoda depilacije – na konju ste. Samo vam fali početni kapital i eto bjuti salona s vašim imenom u dnu izloga.

Postoje, naravno, uvlakačke opcije zaposlenja: preko rodbine, para ili stranke. Pre dvadeset godina moglo je i preko kreveta, ali izgleda ta roba usled silne ponude i nije više toliko u avansnoj potražnji.

Suma sumare glasi: ne brinite. Studirajte šta vam srce ište – marketing grafičkog dizajna, umetnost stand up komedije, turizmologiju i mitologiju afričkih plemena – izlaza uvek ima. Ako i nije najbolji, nema veze, i za to ima leka: jednom do dvaput sedmično napisaćemo tekst na blogu o tome koliko smo nesrećni i neutešni i kako su svi ostali glupi i kako je eventualno trebalo da se rodimo pre trideset, pedeset ili tristo godina.

Verujte mi, em ćemo se osećati bolje, em svi jedva čekamo da vidimo da nismo jedini koji su se zajebali. A i dobro je za lečenje frustracija.

 

photo by Pixabay

ostale priče sličnog stila možete naći OVDE