Kada god se pojavi domaći pisac sa novoobjavljenom knjigom, prva reakcija mi je da se sakrijem dok ne prođe besomučno reklamiranje. Izgleda da postoji pravilo, da što više nečije ljubljeno delo iskače iz frižidera, to je gori sadržaj među koricama. Zato zadivljuje činjenica da postoji neko ko je to odradio malo drugačije. Shonery se recimo toliko stidi da postavi reklamu na fejs, a da ne pričamo o tome kad treba da zamoli nekoga da samo klikne na jednu zvezdicu na Goodreadsu. Zato vam preporučujem, kad budete čitali njegov roman, radite to u tišini, bez ikakvih recenzija i objava, osim ako niste spremni na poplavu zahvaljivanja i crvenjenja s njegove strane. Ja sam navikla, ali za svaki slučaj, nemojte mu reći da sam išta pislala.

Pre svega, moram da pohvalim naslovnicu. Ne što je to radila moja imenjakinja, nego što zaista izgleda moćno. Na stranu simbolika sivila i senki prošlosti ispresecana crvenom bojom krvi i nasilja sadašnjosti.

‘’Albanski samoubica je aktivirao bombu u tramvaju, izazivajući smrt, strah i pometnju. Javnost zahteva da se što pre pronađu odgovorni za najveći teroristički napad na teritoriji Beograda. Vlade dveju zemalja nevoljno sarađuju na pronalaženju nalogodavaca.
Iako svi dokazi jasno ukazuju na krivca, inspektorka Jelena Todorović sumnja u rezultate dosadašnje istrage. Uz neočekivanu pomoć Markusa Morisona, bivšeg operativca CIA, pokušaće da otkrije pravu istinu.
Političari, biznismeni i svetske sile čine sve da zataškaju zločin. Kako istraga odmiče, Jelena i Markus sreću se sa korupcijom, pretnjama, duhovima prošlosti i naizgled zaboravljenim mitovima o caru Dušanu Silnom.
Svakim danom, novi balkanski, a možda i svetski rat se približava.’’

Čitava istorijska zavrzlama, od nejasne smrti Dušana Silnog do Miloševićevog izručenja Hagu, ima za cilj samo da pokori Srbe i stavi ih pod čizmu Zapada. Albansko preuzimanje Kosova prevršilo je svaku meru. Srbi nemaju nikakvu šansu da pobede bez podrške svetske propagande. Svaki pokušaj osuđen je na propast, a albanski teroristi su tek počeli da seju užas. Svima bi nam najbolje bilo da je Dušan poživeo, da se njegovo carstvo održalo, i da još uvek važi njegov zakonik.

Ako vam ovo liči na trenutno stanje u zemlji, možda ste preterali sa teorijama zavere. Jer ovo je upravo tema kojom se bavi Drugo carstvo. U tome je lepota – sasvim je moguće da se ono što je Neša ispričao stvarno desi. Obrađene su dve najbolnije tačke srpskog naroda: carstvo Dušana Silnog i Kosovo. Iako priča ima dobru političku podlogu, minsko polje trenutne politike vešto je izbegnuto. Nešo se zaustavio na još uvek živoj rani NATO bombardovanja, odakle mnogi likovi vuku traume. Dobra stvar je što niko od tih likova ne pati od suvišnog prisećanja. Sve se dešava tu i sad.

Situacija je toliko realna da, kad jednom krene čitanje, nema stajanja. Nešo se pobrinuo i za autentične istorijske činjenice, detalje o oružju, automobilima i modi. Poseban naklon za znanje o mačevanju.

Stil je jasan, koncizan, bez preteranog filozofiranja, maglovitih metafora, i čudnih nepotrebnih vraćanja radnje u prošlost. Roman nije mogao biti napisan u boljem trenutku. Ako se Nešo ikad oslobodi sramežljivosti i krene sa reklamom, cenim da će se prodavati kao alva.

Neša nije upao u zamku prosečnih pisaca. Njegov glavni ženski lik nije pasivna plačljiva osobica puna zaljubljenog uzdisanja, a nije ni žena muške psihe, s velikim mudima i ponašanjem gorim od pojedinih muškaraca. Jelena je opipljiva stvarna ličnost, ćerka napornog zaštitnički nastrojenog oca i majka nestašnog dečaka. Ona jeste snažna žena, ali je u isto vreme i ranjiva. Ne stidi se da zaplače (kada je niko ne gleda, naravno), a ni da se potuče. Ne sedi kući i ne čisti po stanu, ali nema problema da donese posluženje kad je lepo zamole. Voli svoj posao i radi ga predano, i njen privatni život ne trpi zbog toga. Logično, sin joj je na prvom mestu.

Mark Morison je tipični američki agent, kao ispao iz stripa o tipičnim američkim agentima. Tom Kruz iz Nemoguće misije lll (gde prevejani stari lisac uči mlade generacije kako da budu pametni). Dobro, Morison je ipak višlji. I nema silne gadžete, ako ne računamo gomilu mobilnih telefona i automobila prtljažnika punih oružja koja se misteriozno pojavljuju kad god mu zatrebaju.

Najlepše od svega je što ekipa inspektora nije uniformna, ni izgledom ni mišljenjima. Šef se razbacuje srpskim izrekama i albanskom rakijom, Ivan veruje u političke bajke, a Zoran je inspirisan kožnim jaknama, motorima i dugim plavim dredovima. /Pitaću vas posle koji vam je omiljeni lik./

I čisto da bi ste znali da je sve moguće ako dovoljno želite, cigansko klinče je postalo vrhunski IT stručnjak, zarađuje milione i živi u odurnoj zgradi u sred Beograda.

Nisu sve knjige napisane da nas zabave (neke izazivaju i glavobolju). Neša jeste pisao da nas zabavi, ali mislim da je prevazišao sopstvene ambicije. Roman mu je bremenit značenjem i simoblikom i ozbiljno tera na razmišljanje. Mene je Drugo carstvo bacilo u nerviranje, prvo oko Zorana, a onda oko nesretnog pilota. (Amerikanci nekad baš neozbiljno shvataju svoje karijere, posebno pred licem prijateljstva.) Sad, zamislite da se lopovima odsecaju prsti, ruke i ostali delovi tela i da ljudi koji kake po tuđim dvorištima šetaju okolo bez noseva. A da u isto vreme imamo kompjutere i mobilne telefone i sve pogodnosti savremenog društva? Bili bismo zaista zanimljiva država.

Prošlost treba ostaviti u prošlosti, ma koliko izgledala savršeno. Nemoguće je vratiti se nazad.

Bez starca nema udarca, a da li je zaista tako? Šta neko sa jednom nogom u grobu može da promeni u svetu? Vrlo često ne može ništa da napravi ni u sopstvenoj porodici, osim par problema.

Mislite da ste dovoljno mladi i nedodirljivi? Ne zaboravite da Veliki Brat sve gleda. Uvek.

Poslednje i ne manje važno: nikad ne dirajte dete majke koja zna da koristi oružje. Čak i ako ne zna, naučiće.

Ako ste poželeli da pročitete Drugo carstvo, samo vas jedan klik deli od knjige u rukama. Sretno čitanje!