Ucena

Bolnih rebara i jedva živ, vojvoda Svetozar se vukao ka obali. Koliko je on bio nevoljan da se utopi, toliko su ga talasi gurali napolje. Imao je tu sreću što je bio previše obdaren pivskim stomačićem da bi nosio oklop.

Dahtao je za vazduhom i svakih par koraka presamićen povraćao vodu. Od oštrog bola u plućima suze bi mu maglile pogled. Ispod glasa se kleo kako više nikada neće prići ni blizu vode. Sam Bog zna da je ni do sada nije puno pio.

Jednom je podigao pogled ka šumi. Učinilo mu se da vidi plamen na rubu šume, ali prikaza se skupila kao kada bi se crvena marama zgužvala. Zagunđao je, uporno gurajući dalje. Na travnatoj obali je mislio da je previše blizu jezera, pa je nastavio do ruba šume. I tu mu se učinilo da ima previše pretećeg prisustva vode u vidokrugu.

Stotinjak koraka dalje je stao, pokušavajući da se uspravi i zauzme što gospodstveniju pozu. Na oborenom deblu u sred šume, crvenokosi bard je sedeo, šnirajući čizme do kolena. Pored je bila naslonjena crna violinska kutija. Kad ga je pogledao, Svetozaru se učini da su mu oči bledo narandžaste boje.

Ne gledaj mu u oči, pomislio je. I ne dozvoli da prvi progovori, očaraće te.

-U ime drevnog zakona ljudi, vila i zmajeva, izjavljujem da sam upoznat sa tvojim imenom – bez daha je izrecitovao. – Zahtevam jednu želju.

Zmaj u ljudskom obličju trepnu i vrati pogled na pertle.

-Znam tvoje ime – vojvoda se malo okuraži. – Tvoje ime je Vladan.

Zmaj ustade i zakorači kao da će napasti. Vojvoda Svetozar ustuknu, saplete se i pade. Nevoljno zaskiča.

-Vladan – zver izuzetno nalik čoveku se podsmehnu. – Ja sam rođen dok je svet još bio hladan, a ti meni Vladan. Kakvo je uopšte to ime za zmaja? Izmislili ste ga takoreći pre par godina.

-Moj se deda tako zvao – nabusito će vojvoda, shvativši da ima šanse da preživi.

-Eto – zmaj frknu.

-Vladislav. Vlada – čovek je poletno predlagao.

-Neka de – frktavo se nasmejao. – Nije ti ovo bajka o drvoseči.

-Kako onda da te zovem?

-Nikako – zmaj ga je pogledao kao da se pita da li je ovaj normalan. – A sad odjebi iz moje šume dok te nisam pojeo.

*

Koncept kuća u kojima su vile živele nimalo nije bio nalik ljudskom. Njihov krov bile su zvezde, krevet meka mahovina a muzika šum vodopada. Neke su živele u šumama, neke na planinama, pored reka ili jezera. Malobrojne su nastanjivale oblake, jer nije svaka imala živaca da ignoriše pozive ljudi od kada je pesma Oj, vilo iz oblaka okružila svet.

Ravijojla je obožavala vodu. Napustila je jezero zato što je morala, ali nikad nije zaboravila svoj stari dom. Preselila se u više krajeve, jedva napuštajući vodopad i jezerce u uvali. Višak vode je iz jezerca oticao ponornicom ka velikom jezeru, tako da nije bilo puteva koji bi vodili do nje.

Tvrdila je da je planina iznedrila utočište svom najvernijem biću, ali zmaj je mogao da je zamisli kako skače i urla na planinu da učini nešto. Bila je dovoljno tvrdoglava da ne prihvati tišinu kao odgovor.

I planine su živa bića, pogotovo kada im se to pravo prizna.

Zatekao ju je kako roni, nalik zraku mesečine koji hitro seče vodu. Seo je na kamen, prethodno prebacivši paučinastu odeću odatle u ruke, i čekao. Kad je izašla, pretvarala se da je i dalje ljuta, iako su joj oči bile čiste boje meseca. Vila ili ne, bila je žena i tu nije bilo pomoći. Takođe, bila je jedina na svetu kojoj je verovao i jedina među živima koja je znala njegovo pravo ime.

-Kazuj, Dragaše.

-Ljudi su stoka. Pun mi ih je kurac za naredna dva veka.

Pružio joj je odeću, uzdahnuo i sve ispričao. Vila se mrštila i slušala.

-Trebalo je da ih spališ – rekla je na kraju. – Kao što sam ti rekla. Onda bismo imali mir.

-Stvarno? – umorno ju je pogledao. – I oni su živa stvorenja kao ja i ti. Bilo bi besmisleno i da pokušam da ih pobijem toliko.

-Nije ti ovo bajka sa sretnim krajem – prasnu vila. – Nikad nas neće ostaviti na miru! Stalno će tražiti još i još! Ljudi će nas preplaviti k’o pacovi! Šta će onda biti s nama?!

Oči su joj sada bile tamno zelene boje. Zmaj u ljudskom obličju pognu glavu.

 

Ostale priče o zmaju  i  drugarima su OVDE