Čudo

Kako je i sam bio znatiželjan da vidi gde su se denuli priučeni pomorci, Krešimir je upravio vranca ka obali. Na granama jednog drveta, gotovo iznad vode, Živorad je visio poput akrobate na trapezu.

-Dobrodošao – široko se iskezio Živorad.

-Bolje te našao – uzvrati izviđač. – Vide li gde one čankolize s brodom? Ratomir počinje da se peni.

Živorad se pope na višlje grane, zapiljivši se u nebesko plavu površinu jezera, namreškanu lakim povetarcem.

-Vidim koliko i ti – rekao je.

-To i nije mnogo – promrmlja Krešimir, nesposoban da vidi horizont od žbunja na obali.

Živorad ga je čuo, te se zasmeja. U sledećem trenutku tresnuo je u vodu uz žestok pljusak. Pera strele virila su mu iz grla.

Krešimir okrenu konja i pobeže, dok su strele fijukale za njim.

-Gvozdena koplja – viknuo je upavši u logor. Skočio je s konja, poslavši ga udarcem po sapima u nepoznatom pravcu. Siknuo je od bola dok je čupao strelu iz ramena. Ratomir, Tihomir i Ikonije poskakaše s oružjem na gotovs. Ikonije je šarao samostrelom po liniji žbunja.

 -Lažeš – zaštekta Tihomir, streljajući izviđača ledenim pogledom. Njegov mač nije bio uperen u pravcu iz koga bi neprijatelji trebalo da dođu.

Izviđač i bivši kapetan cara Neimara se isceri – naravno da je lagao. Ali da je rekao da ih je Radak sin Dabišin pronašao spuštenih gaća u sopstvenom ataru, popio bi tu sablju brže nego što bi kralj s vojvodama stigao. Da ne spominje šta bi mu se desilo kada bi znali da je poslao momčića za hajkom da im objasni gde se navodni zmaj zapravo nalazi. Nije ih očekivao tako brzo.

Ignorišući bol, podiže ruke iznad glave kao da se predaje pred Tihomirovom oštricom, ali u jednom brzom pokretu isuka mačeve, odskočivši van dometa. Stisak leve ruke bio mu je sklizak od krvi, ali i dalje dovoljno jak.

-Šta vas dvojica ujebavate opet? – urliknu Ratomir.

-Izdao nas je – reče Tihomir. – Trebalo je da im zametne tragove, a doveo ih je pravo do nas.

-Kretenu – odseče Krešimir. – Opkoljeni smo.

Pošteni ljudi bi se pravdali lojalnošću, što Krešimiru jednostavno nije palo na pamet. Nijedan član družine nije se odlikovao poštenjem, i svaka gluma u tom smeru bila bi sumnjiva. Ratomiru je bilo dovoljno jednom da mu pogleda u oči i da krene da psuje Tihomira. Utom mu prva strela zazuja oko glave.

-Skinuće nas k’o prepelice – viknu Ikonije bacajući se na zemlju među zarobljenike. Ovi panično zavrištaše. Pokušao je da nacilja, ispalivši strelicu sa sumnjivim ishodom.

Krešimir se brzo kretao, vraćajući jedan mač u kanije na leđima. Pognuto je pritrčao robinjama, dohvatio princezu i privukao je ispred sebe, nabivši leđa uz drvo. Osvrnuo se, primetivši da su ostali manje-više pratili njegov primer. Tihomir je zgrabio Lutalicu, nakon što je iskoristio Ikonija kao štit. Iz ovoga su virile makar tri strele. Ratomir je bio na tri koraka od njega, sa debelom ženom klecavih kolena.

Krešimiru su trebale dve sekunde i trenutak mira. Ni malo sreće ne bi škodilo, pomislio je.

-Mir! Da se niko nije pomakao! – prolomio se Radakov zapovedni glas. Njegove vojvode izvirivale su iza drveća, pokušavajući da nanišane preko taoca.

-Slušaj me! Slušaj! – siknu Krešimir u princezino uho. U krvavoj šaci držao je obe njene, iako se otimala. Zdravom rukom je nabio mač u zemlju pored i izvukao nož iz rukava. Tupu oštricu prineo je njenom grlu. – Je l’ znaš da koristiš ovo?

Prestala je da se otima i klimnula.

-Kad te pustim, oslobodi zarobljenike. Razumeš?

Opet je klimnula, manje nesigurno.

Radak nije očiju skinuo sa kćerke, zamrznut dok joj je razbojnik prinosio nož grlu i pretio. Nije mogao da naredi napad i rizikuje njen život. Nesvesno se molio za čudo. O, Bože, ako te ima, uradi nešto, grozničavo je pomislio, nišaneći niz telo zapete strele, tražeći fatalnu tačku u koju bi mogao da je ispali.

Ratomir je psovao i pretio da će sve zarobljenike pobiti ukoliko ih ne ostave na miru, ali bio je vrlo dobro svestan pat-pozicije. Niti su oni mogli da odu, niti su protivnici mogli da ih napadnu. Na kraju će ipak napasti, shvatiće da seljaci ne vrede ni pišljiva boba. Trebalo mu je čudo. Trebala mu je diverzija.

Krešimir položi dršku noža u princezine šake. I dalje ju je držao, čekajući da vojvode primete da je oružje kod nje. Radak je primetio, ali samo je još više zategao luk.

-Zapamti, zarobljenici – šapnuo je još jednom, nadajući se da se devojka neće okrenuti da njega proburazi.

Istog trena kad ju je gurnuo od sebe, Radak je odapeo strelu. Krešimir se u okretu stvorio pored Ratomira. Momentum kojim je izbacio nož iz rukava iskoristio je da završi pokret i iz sve snage kroz oko zakuca bradatog vođu za deblo. Radakova strela tupnu o drvo gde je do malopre bila izviđačeva glava, a ženi kolena konačno popustiše. Vođa ostade da se klati na drvetu.

A onda je sleteo zmaj.

 

Ostale priče o zmaju  i  drugarima su OVDE