Jutro

U veličanstvenom poletu, hajka je otišla svojim putem. Morali su bez vodiča, jer ucveljenog Tomislava nije bilo moguće pronaći, a i tako su znali gde leži nesrećno selo. Ako isprate tragove odatle, imaće sve što im je potrebno. Malo ko je razmišljao da zmaj ima krila. Pred licem velike tragedije nešto se moralo uraditi. Ključala krv je diktirala akciju, ma kako besmislena bila.

Svet nije izgledao ništa drugačije nakon ovih pet dana koje je Vladan slepo izgubio, upetljan u ljudske poslove. Kad samo pomisli da se saplitao o obećanja kojima su ga ljudi olako vezali, ne shvatajući šta govore. A bilo je tako lako sve opsovati i otići. Stajao je na brdu, s gradom koje je jezero grlilo u podnožju, i uživao u osećaju slobode kao da je izašao iz zatvora.

-Konju nedokazani – začu se oštar ženski glas.

-Tvoj umilni glasić mi je poput muzike – crvenokosi frknu, prevrnuvši očima.

-Ne seri.

-Stvarno, Ravijojla – osvrnuo se, ali na travnatom uzvišenju je stajao sam. – De se pokaži.

Vila izađe iz nevidljivog stanja. Za glavu niža od njega, vitka i oskudno obučena u boje prirode, sa sunčevim zracima u srebrnoj kosi iza šiljatih ušiju, isijavala je plamenim besom. Nije se mrštila ili nešto slično, ali mogao je da oseti. Takođe, oči, koje su menjale boju shodno raspoloženju, bile su gotovo crne. Nije mogao biti bolje upozoren.

-Šta? – pitao je.

Vila prekrsti vitke ruke ispod sitnih grudi.

-Jesam li zaboravio da ti donesem nešto iz grada? Kazuj, da se vratim dok je vreme.

Oboje su bili svesni da je otišao u grad nakon svađe u kojoj je tražila da spali grad do temelja, ali to joj nije bio prvi zahtev te vrste niti prvi put da se predomislila kad je ostala sama. I Vladan i vila bili su svesni da će grad ostati tu gde jeste sve dok se svet ne umori i prestane da se okreće.

-Znam jer sam bila tamo, ali hoću da čujem od tebe šta si obećao malom Tomi kad si ga onomad izvukao iz vode.

Vladan iznenađeno uvuče vazduh kroz zube. Da je pokušao da joj prebaci nedoslednost zahteva, opet bi se posvađali. Ponekad je baš mrzeo njenu vidovitost.

-Mali Toma je umro kao vrlo star Tomislav, i za života je bio sretan. Ne bih rekao da mu išta dugujem – obrecnuo se.

-Dok mu je krv živa – prosikta Ravijojla. Bila je prelepa, ali i vrlo nedražesna kad je htela da istera svoje. Račvasti jezik joj zapalaca oko sitnih oštrih zuba. – Jedan unuk još mu je živ.

-Ma daj – razvukao je. – Znaš li ti šta to znači?

Vila stisnu usne i nestade u praskozorju.

-Hej! Ravi! To su ljudska posla!

Frustriran, urliknuo je većim kapacitetom nego što bi ljudska pluća mogla. Iz obližnje šume jato ptica prhnu put neba.

Princeza je jedva dočekala da ocu vidi leđa pa pobegne od dadilje. Ponosno je umarširala u štalu, osedlala Đoleta i izjahala dok se stajski momci nisu vratili sa ispraćaja. Da su mirnija vremena, krenula bi ka planinskim stazama. S vremena na vreme prijalo joj je da projaše duž jezera.

 

Ostale priče o zmaju  i  drugarima su OVDE