Upozorenje

Vladan nije brinuo; više se pitao šta mu je sve ovo trebalo.

Kapetan straže ih je dočekao na ulazu u palatu, uskočivši ispred povorke plemića a pola koraka iza kralja.

-Imamo još jednog – raportirao je. – Skitnica, smrdi na paljevinu. Tvrdi da je video zmaja.

Novopostavljeni bard zapanjeno stade, a onda potrča za kraljem.

-Gospodaru, mogu li s tobom? Mogao bih pesmu da napišem o zmaju.

-Ako ćeš da ćutiš – otresito će kralj. – U moju biblioteku – naredio je. Zvučalo je lepše od kancelarije. Takođe, pratnja nije mogla da stane unutra pa su poslušno okružili vrata, razmenjujući reči čuđenja.  Čekali su da kapetan dovede skitnicu.

Police prekrivene u kožu uvezenih knjiga i spisa prostirale su se dužinom svih zidova, osim onog naspram vrata a iza radnog stola. Vladan nije stigao da plasira ideju o plemićkom  vanbračnom sinu, pa se nije osećao obavezan da se oduševljava literaturom. Zakoračio je do prozora i naslonio se, zagledan u vrt. Kralj je koracima premeravao prostoriju s druge strane radnog stola.

Vladan nije mogao da shvati razlog iznenadnoj nervozi. Da ih je sve zmaj stvarno toliko brinuo, odavno bi oformili vojsku sposobnu da ratuje. Grupa podebelih ispičutura s drvenim palicama smatrala je pojavu dve skitnice svojevrsnom krizom. Ovaj grad kao da je pozivao da ga neko pregazi.

-Ne shvatam – nije izdržao da ne kaže. – Zašto ovaj grad nema pravu odbranu?

Kralj ga oštro pogleda, i bard se seti da obori pogled onako kako je mislio da bi uradio seljak pred gospodarom.

Čovek koji je ušao sa kapetanom bio je mlad, ali u seoskoj sredini već bi bio oženjen i upravljao sopstvenim gazdinstvom. Kovrdže su mu bile tamne od pepela, kao da je u očaju provlačio prljave ruke kroz njih. Lice je pokušao da očisti, uglavnom bezuspešno. Uneo je sa sobom miris spaljenih domova i ljudskog mesa, i očaj dovoljno jak da se mogao seći nožem. Zelene oči bile su krvave, možda nadražene od dima, a možda i od suza. Delovao je kao da bi svakog trenutka mogao da zaplače, ali kad bi mu pogled padao na kapetana, isijavao je mržnjom.

-Video si zmaja? – kralj ga strogo pogleda.

Kovrdžavi se nespretno naklonio, gužvajući rubove nagaravljene odeće.

-Bratunac, gospodaru – tihim drhtavim glasom će čovek. – Svi su mrtvi.

Vladanu je sad bio siguran da skitnica misli da gradska straža streba da štiti još nešto osim samog grada. Preživelima je trebao neko koga će okriviti za nesreću.

Gledali su ga bez reči. Bratunac je najdalje naseljeno mesto na planini, skoro pri samom vrhu. Petnaestak zbijenih kuća, i sasvim složna zajednica. Ponekad su dolazili u grad na vašare, trgujući najukusnijim pitama od jabuka i višanja.

-Kad?

-Sinoć, gospodaru – pogled mu je stalno bežao kroz prozor.

Vladanu se činio neodređeno poznat, kao da gleda odraz na namreškanoj površini jezera.

-Svi su mrtvi? – kralj ponovi u neverici.

Čovek ga je pogledao bez reči.

-Kako si ti preživeo?

Seljak se nije trgao na naznaku optužbe. Bard je očekivao da će početi da plače ne bi li izmamio sažaljenje.

-Bio sam u voćnjaku. Mnogi od nas bili su u voćnjacima.

-Gde su oni sad? – upita kralj.

-Potrčali su da se bore – reče seljak. Nije imao reči prekora za sebe i nije zaplakao.

Vladan je izgleda pogrešio u proceni, a to mu se nije sviđalo. Shvatio je da ne razmišlja o čoveku kao o seljaku. Baš kao što ni njegov ogrtač njega nije činio gospodinom – iako je čovek sa koga ga je skinuo pre stotinak godina, mogao da bude gospodin – tako ni seljačke prnje nisu činile seljaka. Kovrdžavi je bio vitak i žilav, pa mu bard u svom umu nameni kožnu opremu i lako oružje: tanke mačeve ili set noževa, ako ne oboje. Instinkt ga u ovakvim slučajevima nikad nije varao. Nadao se da su se kapetan ili njegov zamenik ključar setili da ga pretraže.

-Jesi li siguran da si ti jedini… preživeo? Možda je bilo i drugih? – kralj kao da se borio da mišlju da Bratunca više nema.

-Nadam se da jeste.

Bard protrese glavom. Poznavao je takav ton, i bio čvrsto uveren da te nijanse iskrenosti ne mogu da se odglume.

-Gospodaru – javio se kapetan, – šta da uradimo?

-Vi ništa – smrknuto će gospodar. – Ja i moje vojvode sredićemo stvar. Ti – kako se zoveš?

-Tomislav.

-Tomislave, idi sa kapetanom, odmori se. Sutra ćeš nas voditi.

-Pitao si zašto nemamo vojsku, Vladislave – kralj će, nakon što su ostali sami. – Nije nam trebala. Ovaj zmaj je tako temeljna napast da nikom normalnom ne bi palo na pamet da nas osvaja. Nekako bi dobio više problema nego koristi, shvataš šta hoću da kažem?

Bard klimnu, potiskujući kez. I te kako je shvatao koliko je problema jedan zmaj u stanju da napravi.

-Tako da nam ne trebaju ni zidine, ni rovovi, ni kopljanici. Makar ne za neko duže vreme.

-A razbojničke družine?

-Podelimo seljacima oružje – kralj Radak odmahnu rukom. – Očas posla rešen problem.

-Ali šta sa zmajem, ako smem pitati, gospodaru? Čujem da su prilično dugovečna vrsta.

-Sve što ima glavu, može ostati bez nje.

Bard je morao da se složi sa nepogrešivošću konstatacije.

-Nisam čuo da je ovaj ikada ubio. Obično samo ne pazi gde staje – reče Vladan. Bar nije ubijao na način koji je Tomislav opisao, i nikad toliko aljkavo da bi ostavio svedoke.

-Može da radi šta god mu je volja – mračno će kralj, – ali ne zadugo. Idemo. Treba prijatelje i plemiće da okupim, planove da napravimo. Idemo u lov.

 

Ostale priče o zmaju  i  drugarima su OVDE