Nizbrdo

Bili su umorni, nenaspavani, gladni prave gozbe i ženskog društva. Većinu je mučila i ta stvar sa bekstvom – skoro su ih obesili zbog preprodaje roblja u Gvozdengradu. Novi vladar imao je nepodmitljive stavove koji se nimalo nisu slagali sa Ratomirovim. Imao je i veoma uporne odrede Gvozdenog koplja koji su lično shvatili izazov da pohvataju begunce.

Krešimir ih je iz senki šume nečujno posmatrao kako se vuku kroz nisko rastinje i ispod daha proklinju trnje. Beli zubi blesnuše dok se cerio.

Njegovi roditelji mora da su bili destruktivno nastrojeni u noći njegovog rođenja kada su mu birali ime. Iskričava reputacija pratila ga je sve do odraslog doba, i nije pretila da će se izgubiti. S kovrdžavom kosom boje tamnog zlata, zelenim očima i širokim osmehom mogao je da šarmira bilo koga i izvuče se s bilo čim. Ali u zadnje vreme mora da obuzdava narav. Nikad nije pametno biti previše veseo u društvu razdraženih nitkova.

U ovoj družini on je bio izviđač. Žilav, brz i okretan, nije se uklapao u njihove udri svom snagom metode. Zapravo, trudio se da ih obmane da snage uopšte nema i da mu je vrednost u brzini, kako uma i jezika, tako i u nogama. Ali ne previše bistrog uma, da se vođa ne bi osećao ugroženo. I ne previše oštrog jezika, da Tihomir ne odluči da ga prekolje na spavanju. I ne toliko lakih nogu da ga ne bi slali prvog kad odluče da napadnu. Sve je bilo u ravnoteži i savršenom uklapanju.

-Jebo Krešimira, duša mi spava – čuo je nekoga da gunđa, verovatno Zavidu.

Već neko vreme je kružio oko iscrpljene družine, siguran da ga neće primetiti u mrklom mraku. Navodno je bio u izviđanju, a to što se šunja oko drugova može samo da mu da prednost. Već je znao sve što se dalo doznati, ali opreza nikad dovoljno. Ko veruje trgovcu robljem…

On ne veruje nijednom od desetorice muškaraca, posebno Tihomiru. Pre nego što ga ubije, iskopaće mu okrutne oči i podrugljiv jezik.

Na trenutak podiže oči put neba – mesec samo što nije izašao iza oblaka. Požurio je napred da dočeka družinu.

*

Mesečina je taman obasjala proplanak, kad Ratomir zaustavi družinu pokretom ruke. Tiho brujanje sečiva dok izlazi iz kanija moglo je da pripada samo Tihomiru. To nastrano kopile imalo je neprevaziđene reflekse i uvek je bio spreman.

Čovek koji ih je čekao ustade, umorno mahnuvši u pozdrav. Vođa ga je prepoznao po obrisima balčaka dva mača koji su štrčali iznad ramena, ali čekao je da im momak priđe. Opustio se tek kada je prepoznao i vitku pojavu i lenji način hoda.

-I? – grubo će vođa.

-Pusto u majčinu – Krešimir se usudi na brz osmeh. – Ako su Gvozdena koplja iza nas, onda nas neće stići jer moraju da prate tragove. Prečicu nisu koristili.

Ako se prečicom moglo zvati krševito uspinjanje na kojem bi mu i divlje koze pozavidele. A Zavida se malopre žalio na običnu planinsku uzbrdicu.

-Jesi li im ti skrenuo tragove sa nas?

-Jesam – uzdržao se od prevrtanja očima. – Ali u nekom trenutku će shvatiti i vratiti se na pravi trag.

-Je li? – Ratomir ga opasno pogleda. Biće da je sumnjao u Krešimirovu doslednost.

-A možda su dovoljno glupi i mi smo bezbedni. Sam Bog zna da do sada nisu bili naročito pametni.

Krupni čovek konačno dozvoli da mu pohvala pređe preko usana. Družina se okupi, i poče uzdržana rasprava o tome šta dalje činiti. Nisu hteli više da se potucaju po divljni, ali ne bi im se isplatilo da ulaze u neki grad bez monetarnih sredstava. Ono što im je trebalo jeste nov kontigent robova, što je zahtevalo slabo naseljeno, zabačeno i nebranjeno mesto.

Krešimir je strpljivo čekao da shvate da im noćas treba samo san i da je jutro pametnije od večeri. Pretvarao se da je iznenađen pojavom malog roba, kao da nije do sada saznao da je u pitanju devojka i koliko je Tihomir razočaran time. Očito su njeni užasnuti krici bili dovoljni da shvate da je devica, a kao takva više je vredela na pijaci robova nego kao kolektivna zabava. Te je Tihomir i dalje bio zadužen za nju, sviđalo mu se to ili ne.

Izviđač je brzo skrenuo pogled kada se čovek namršti na njega.

Curica je toliko plakala da joj se nos začepio pa je bez prekida šmrcala. Dosta je ćuški od Tihomira dobila zbog toga, doduše nigde gde bi mogla da ostane vidljiva modrica. Iako okrutan, čovek je znao svoj posao i vrednost robe. U jednoj ruci držao je konopac čiji je drugi kraj oštro usecao devojčine zglobove. Makar su bili dovoljno milostivi da joj ruke svežu napred. Uspon je bio previše naporan i za obučene ratnike.

Devojka je podsećala na njegovog brata. Ako je previše brzo prodaju ili joj naškode, biće mu žao što nije mogao da joj pomogne. Ali svoj plan neće menjati.

-U tom slučaju – uspeo je da se ubaci u razgovor u pravom trenutku, – znam savršeno mesto: meka trava, potok… A nakon toga sve ide nizbrdo – namignuo je.

 

Ostale priče o zmaju  i  drugarima su OVDE