52.

Sinor sumorno korača na čelu ljudi koji su svakog trena bili spremni da ga ubiju. Svestan je da su mu lojalni iz navike. Mada pomalo priznaju i njegovu bolju veštinu u baratanju Moći. Takođe, to što je Asirnila skratio za glavu ne mora ništa da znači – crni odredi Kuće Duha radili su i gore stvari ne bi li izmanipulisali do željenog cilja. Ne bi pomoglo ni da je odmah prikazao pismo kojim ga Lordovi pozivaju da im se proda. Za njih je normalna stvar da svaka akcija skriva deset protivrečnih misli. Nije pomagalo ni to što je uspavao Decu Života jer oni nisu znali zašto je to uradio ni šta je ostalo u Seilinom umu nakon što je Tama pobegla.

Misli su njihove da ih pružaju po volji, reči da zaslepe lakoverne, a dela tek sredstvo do cilja neuhvatljivog običnim smrtnicima. Sve je imalo više značenja, i ništa nije bilo kao što izgleda. I zato je hodao ispred njih, s punim poverenjem. Mislili su da nije ni blizu izvršenja planova sve dok ne počne da zazire od njih, a onda su udruženi mogli nešto i da urade. Kuća Duha se davno zaklela da će sami pospremiti svoje izgrede, pre nego što postanu svima poznata afera.

Ljudi su se razmicali ispred njih poput talasa vode pred licem broda, sklapajući se u umornu gomilu odmah iza. Svi su se kretali ka kapiji, samo što je odred crnih žurio. Nikome nije palo na pamet da ih dira, što zbog impulsa emocija koje su emitovali, što zbog glasina da je rat okončan. Sad, Sinor nije gajio preterane nade u istinitost šapata pomešanih psovkama, ali ako svi govore isto i niko ne dodaje cifraste detalje, bio je u iskušenju da poveruje.

*

Raskalk vrti sekirom obema rukama na samo par koraka od raskriljene kapije. Požar je skoro jenjao, ali ljudi ne prestaju da izlaze. Vojnici sa porodicama, izbegli zemljoradnici, deca uvučena uz majčine skute. General konjice skuplja usta u otrovnu grimasu. Zabavno je jurišati na neprijatelje, seći vojničke redove i izlaziti na megdane ubilački nastrojenim manijacima, ali potpuno je druga stvar znati da sve te akcije imaju odraza i na obične ljude.

Nije bilo izveštaja da je ijedna strana spaljivala farme, rasterivala ljude ili pljačkala i silovala. Ne bi moglo biti besmislenijih postupaka u bratoubilačkom pohodu gde su Lordovi želeli jednu teritoriju više, a bez Dagoneta. Narod je morao biti na njihovoj strani. Neki su ipak bežali i verovatno shvatili da su pogrešili, ali kada su borbe jednom počele više nije moglo biti šetkanja. Kakva šteta, pomislio je. A sad više nema nazad.

Iz zavese prašine između nagaravljenih ljudi Sinor je izronio, praćen namrgođenim crnim odredom. Raskalkovo mrštenje odledilo se u širok osmeh olakšanja, sve dok nije video da Bajarna i Seilu nose na krkače. Ponadao se da su iscrpljeni, ranjeni, bilo šta samo ne nepomični zato što…

-Je li… – reči mu zapeše u grlu kad Sinor priđe.

-Živi su.

Raskalk duboko udahnu i opusti stisak na dršci sekire.

-Trebaju mi konji, najbrži koje imaš.

-I ovde imamo iscelitelje – general se pobuni.

-Problem sa Moći – crne pletenice se zatalasaše kad Sinor odmahnu glavom. – Veruj mi, ne želiš da znaš.

Ali Raskalk je želeo još jednom da se napije sa Bajarnom. I želeo je da zna. Samo što je zaustio, kad ga prijatelj preseče:

-Previše je komplikovano. Poslaću ti pismo.

Izdao je naređenja za proklete konje, jedva pomerivši glavu ka zameniku. Drugi će trčati za njega. Sumorno je stajao ispred prijatelja i nije znao šta da kaže.

Sinor ga iznenadi, kratko ga zagrlivši.

-Ne brini toliko – rekao je. – Znaš da Zamak ima svoje puteve.

-Jebo Zamak – prasnu Raskalk. – I jebo Moć. Čuvaj ih. Bajarn je…

Raširio je ruke, mašući sekirom, bez prikladnih izraza. Sinor je ipak shvatio, iscedivši kratak osmeh.

-Hoću.

*

Dagonet zuri u plamičke požara, zadivljen upornošću pogane vatre na kamenu. Mora da ga je jaka moć zapalila, ali to nikako nije spadalo u njegov domen. Perifernim vidom pokriva dve strane, dva problema aktuelna u njegovom umu. Zarobljeni Lordovi se sašaptavaju, i voleo bi da čita misli kao Bajarn pa da može da zna da li da ponudi mir ili da ih pogubi pre nego što ponudu izvrgnu ruglu.

-Šta misliš, hoće li se predati? – upita nikog posebno. Njegova najnovija crna senka iskorači pola koraka, usredsredivši se na predmet lordovog razmišljanja.

-Gotova stvar, gospodaru – reče nakon kratkog razmatranja.

Dagonet klimnu. Jedan problem manje.

Sinor je predstavljao svojevrsno iznenađenje kad je izronio iz pogrešne tvrđave, sa sve Bajarnom i njegovom ženskom. Malo ga je iznerviralo što je zastao da popriča sa Raskalkom. Prvo se, po pravilu, Lordu polaže izveštaj, a onda se prijatelji pozdravljaju.

Vođa Barlona mu konačno priđe, i on odvrati pogled od vatre. Sinor ga je gledao kao ratnika ravnog sebi, kao nekada pre Sahdijeve smrti. Tada je bio običan ratnik.

Nije bilo svrhe isticati da je nekoga poslao da otprati zarobljenike u tamnicu, a ne da izvodi gerilske akcije, ni manje ni više. Da nije bolje poznavao svoje vojskovođe, bio bi uveren da je Sinor nešto zakuvao ne bi li omogućio pobedu. Ni Bajarn nije bio toliko bezosećajan da ugrozi običan narod, makar bili neprijatelji. Seila, s druge strane… Nju nije poznavao.

-Ja i ti – čvrsto ga pogleda u oči. – Hoćemo li imati mir?

Sinor na tren poćuta. Delovao je kao da razmišlja o što kraćem i bezbolnijem odgovoru. Na kraju se kratko naklonio.

-Gospodaru.

Dagonetovog najhirovitijeg ratnika nosili su bez svesti, moguće i mrtvog. Lecnuo se, ponešto i zbog žene koja je bila u istom stanju. Ovako bespomoćna, crta lica ne više stegnutih u grču kojim kao da je zadržavala krik, delovala je nejasno poznato.

-Šta se desilo? – zahtevao je.

Sinor odmahnu rukom. – Jedan od Asirnilovih magova prizvao je Tamu iz dubina i napravio sranje. Oni su poraženi u borbi sa tim zlom. U Zamku mogu da im pomognu.

-Raskalk će ti dati konje – to nije bilo pitanje. Momci su već privodili dvadesetak veličanstvenih grla. Druga grupa momaka odgalopirala je do Dagonetove tvrđave po putne potrepštine.

-Vodim samo njih – Sinor cimnu bradom u pravcu desetorice iza sebe. Imao je idealnu priliku da ih zameni, ali nije. Sa njihovim umovima bio je najbolje usklađen kad je trebalo da se bori. – Ostali ostaju pod Perkucijevom komandom. Njegova volja hoće li te služiti.

-Aha – Dagonet zamišljeno klimnu. – Ima li moj novi zapovednik odreda smrti neki nadimak?

Sinorov skromni odred već se pakovao na konje. Braća blizanci su uzjahali prvi, da bi im oni koji su do sada nosili Decu dodali dragoceni teret u naručje. Radili su bez reči, a Sinor ni misli nije čuo. Možda će morati da obavi neki razgovor sa njima pre konaka. Osmehnuo se.

-Ostaj mi dobro, ratniče i gospodaru. Neka sreća obasja tvoj put, kuda god te odveo.

-Takođe – crvenokosom čoveku nedostajalo je prigodnih ratničkih pozdrava na rastanku, ali nije zvučao nezgrapno. Zvučao je potpuno i skroz-naskroz severnjački.

Dozvolio je sebi da na miru odgleda njihov odlazak pre nego što se okrene hitnijim poslovima. Laknulo mu je kad je čuo da Barloni uglavnom ostaju, ali Bajarn i Sinor bi svejedno mogli da mu nedostaju.

Više nije bio samo ratnik. Sad je vođa, Lord Dagonet, Crveni Zmaj i Gospodar Severa.

***

Ostale priče Gospodara severa