43.

Verovatno je istina da Barloni mogu da umru kao obični ljudi, ali svojski su se trudili da zatru te glasine. Nijedna priča nikada nije govorila o moćnicima koji od dosade umiru pod teretom godina. Mnoge su priče bile o smrti Dece Života, isto koliko i o njihovoj besmrtnosti. Činilo se kao da su mogli da biraju – da žive večno ili da se rađaju ponovo i ponovo, kad god se ciklusi obrnu i zatraže njihovo prisustvo.

Bajarn je odlučio da se ciklusi nisu dovoljno obrnuli da bi mogli tek tako da izgube jedno drugo. I to gotovo sekund nakon što su se našli.

Seila je možda htela da prkosi eksploziji, da oseti vatru na koži i izađe iz nje poput prekaljenog čelika, ali on nije imao živaca ni da zamisli tako nešto. Zgrabio ju je, privukao sebi i okrenuo leđa vatri u slučaju da zakasni. Utopio se u vazduh sa ženom u naručju, da bi izronio ispred tamničkih vrata dva nivoa višlje. Zateturali su se i pali jedno preko drugog. Pomazio ju je po crnoj kosi, poljubivši je kad se okrenula da ga pogleda.

A onda je vreme nastavilo da teče, i čuvari se pokrenuše, s kopljima na gotovs. Bili su u neprijateljskoj tvrđavi.

Vikali su na njih da ustanu, više da ne bi čuli vrištanje iz tamnice nego što su verovali da sto puta ponovljena naredba visokim tonom može imati većeg efetka od koplja. Dvoje u crnom koje se ni iz čega stvorilo pred njima polako je ustalo, ruku podignutih u visini ramena, miroljubivo pokazujući prazne dlanove. Napravili su grešku kad su pomislili da ih imaju.

Vojnici kojima je dato veliko i oštro oružje, često misle da su dobili i nešto moćno. Što veći domet, to bolje. Kada se neprijatelj uvuče u unutrašnji krug i ispod oštrice, koplje i ne vredi mnogo. Ali bez oružja u rukama ne znaju kako da napadnu i odbrane se, više nisu samouvereni vojnici. Ratnici bi se drugačije ponašali, ali Deca još nisu imala sreću da nalete na jednog. Seila i Bajarn kretali su se poput talasa vode, neuhvatljivi i gipki. Bilo je dovoljno da izbegnu jedan zamah dugačkog oružja i provuku se unutar dometa. Silina i brzina pokreta nakon toga ostavila je na podu tri umereno slomljena leša. Seila frknu – borba nije potrajala ni pet sekundi.

-Mogli su da nas zarobe i odvedu vođama – Bajarn je delovao zamišljeno.

-Previše su sitna boranija da bi mogli da nas odvedu bilo gde.

Osluškivala je za kricima iz podzemlja, ali iznenada je vladala tišina. Zarobljenik je ili mrtav ili je gotovo za danas. U svakom slučaju, ne vredi trošiti vreme na njega.

-Kuda?

Umesto odgovora, Seila se mračno osmehnu.

***

Ostale priče Gospodara severa