2.

Bajarn Donahju je bio visok mladić crne kose i blede kože, bez ikakve ljubavi ka suncu, uvek u crno i pomalo neuredno odeven. Njegovo oružje bilo je skoro neprimetno – bodeže krivih sečiva uvlačio je u čizme i druge nabore odeće, od kojih je najupečatljiviji bio onaj za pojasom, malo duži, sjajniji i sa crvenim rubinom na balčaku. Ostala sečiva izgledala su kao da ih je otkinuo od svoje duše, tanka i neprimetna sve dok ne zadaju udarac. Niko se nije približio dovoljno da proveri da li su prevučena nečim tamnim ili je metal baš te iscrpljujuće crne boje, ali bilo je sigurno da nije reč o rđi. Ponekad je, kada bi se smilovao da učestvuje u borbi, nosio i svoj štap. Neko je zapamtio da je jednom rekao da se oružje zove nimaron, i to je bilo otprilike sve. Ništa se nije znalo ni o njegovom narodu. Preživljavao je u borbi protiv najtvrđeg čelika severa, uvek sumorno nezadovoljan takvim razvojem situacije, ali činilo se da je crni borni štap  nemoguće slomiti. Bajarn jednostavno nije mogao biti pobeđen, što je bio razlog zbog kojeg je većina oprobanih ratnika odbijala da ima ikakva posla sa njim. Sve što je previše dobro da bi bilo istinito verovatno i nije istinito. Ili, što bi oni obdareni zdravoseljačkim razumom istakli: uvek ima neka caka. Oko njega su se vazda vrzmali mlađi neiskusni ratnici, skoro dečaci, iako ih ničim nije ohrabrivao. Nisu ga prozvali vođom, niti bi on to dozvolio, ali čim su na sebe navukli skoro istovetne crne odore, svima je bilo jasno da nije u pitanju puko imitiranje.

Osim toga, Bajarn je vodio vrlo jednostavan život među zidinama utvrđenja, ponekad bez znanja Lorda napuštajući svoje skromne odaje u zabačenom kutku istočnog krila da bi se bavio izviđanjem neprijatelja, nikada ne podnoseći izveštaje o svojim kretanjima. Nije ga bilo moguće naći osim ako hitnost situacije nije zahtevala njegovo prisustvo, a tada obično nije bilo potrebe da ga zovu. Ali, ako predstojeća borba nije bila dovoljno hitna, sadašnji Lord nije znao šta jeste i smetalo mu je što on nije tu. Iz nekog razloga, navikao je da ga ima pored sebe kada bi izjahivao.

-Moj Lorde – jedan od onih mladih kočopernika u crnom bez straha ga je gledao u oči. – On je već napolju.

Lordu se pesnice zgrčiše od besa na pomisao da je bio ignorisan, nakon svih taktičkih priprema oko kojih se detaljno potrudio.

-Kako to misliš – napolju? – zarežao je, opasno pokazavši očnjake. Nije imao gde da bude napolju.

-Rekao je da nema potrebe da ga pratite, za sada – mladić se poklonio na način koji mu je Bajarn pokazao, bio je siguran u to. – Kaže da se pridržavate svog plana, onako kako ste odlučili. On mora samo nešto da proveri.

On nikako nije mogao znati o planovima koje je Lord imao! Kako se usuđuje da šalje svoje poltrone da pravdaju njegovo odsustvo!

-Izvinite, Lorde – mladić se još jednom pokloni, nimalo uznemiren.

 

***

Ostale priče Gospodara severa