Komandovanje ministrima mu nikad nije lakše palo, niti je bilo veće pravedne miline u gledanju uzbunjenih ljutitih lica. Nisu smeli ništa da pitaju, i svakako nisu smeli da protivreče. Ko god dođe na njihovo mesto, njihov je posao bio samo da slušaju. Zapovednicima je dodao da će njegov naslednik biti vredan svoje titule, i da je u svakom pogledu zaslužuje, preko krvi, srca i uma. Oni su bez oklevanja položili dlanove desne ruke na grudi, još više iznerviravši ministre jednostavnošću svog prihvatanja.

Pomislivši da je formalni deo gotov, Telmar ustade uz širok osmeh.

– Lordovi Kasnera uvek su imali primat zapovedništva nad Segeolom. Ja sam dozvoljavao zaobilaženje tog prava, želeći da vam dam slobodu kakvu zaslužujete. Dolaskom mog naslednika ništa se ne menja – osim činjenice da on nije besmrtan i da vam neće dozvoljavati slobode koje bi potencijalno mogle da ugroze budućnost ovog grada, ili nekog drugog. Jer on neće imati Moć da sve preokrene u svoju korist u odsudnom času. Jedinu pomoć koju će imati bićete vi. I ma koliko bili različiti između sebe, sve vaše nesuglasice moraće da budu zaboravljene kad stanete pred njega – osmehnuo se, jer nisu očekivali takvu toplinu u rečima. Zvučao je kao otac koji slugama prepušta da se što bolje staraju o njegovom sinu i imanju. – I radujte se, ljudi! – povikao je veselo, raširivši ruke. – Rat je završen! Konačno imamo mir!

Jeste, rekao im je to i na početku, ali imali su poteškoća da prihvate neočekivani obrt situacije.

Sišao je sa postolja i dalje se smejući, kad mu za oko zape plavokosi Kanisdenov zamenik. Stajao je odmah iza zapovednika garde, ljutog i razočaranog u isti mah. Opet je bilo sve gotovo bez njegove pomoći, a niko se nije udostojio da ga obavesti.

– Kapetane – njegova ruka na grudima i naklon bili su odraz navike, jer u ovom trenutku uopšte nije želeo da poštuje običaje i zakone.

– Kanisdene – klimnuo je. Podelio je i kratak pogled sa Korinedom, čisto ljubaznosti radi. – Treba mi usluga.

Jednim okom pratio je dešavanja u dvorani ispred njih, zaklonjen od samo malog dela uznemirenih ministara i njihovih zamenika. Niko nije bio rad da vidi novog vladara sada kada je rat završen. Sumnje su se rojile poput besnih pčela, od toga da li Kapetan pretpostavlja da je mir na snazi samo zato što vetar nije bio ispraćen napadom, do verodostojnosti novog krvnog vladara, jer to, po svemu sudeći, neće biti nijedan od njegove braće. Neko se pitao, ali vrlo tiho i bez ikakvog odgovora osim kratkog muka, da li su Kasnere konačno izgubile razum usled toliko dugog života. Feorin je bio u pravu, ljudi su previše sumnjičavi. Još niko nije počeo da se raduje.

Zapovednik garde strpljivo je čekao. Zamalo da pošalje zamenika od sebe misleći da Kapetan želi privatnost, ljuteći se na sebe što to već nije uradio.

– Nađi mi Datorena, ako možeš – iznenada će Telmar. – Što pre. Biću u svojim odajama.

Ostavio je revnosnog zapovednika, smejući se u sebi. Jedino šta će mu stvarno nedostajati iz njegovog života neumoljivog vladara biće Selik i njegove šifre.

– Ne sećam se tog imena iz popisa – ljutito će Atiron. – Je l’ on to pokušava da mi kaže da se držim podalje dok on napušta Segeol?

Nije bio načisto da je došao do zaključka o Telmarovom konačnom odlasku sve dok nije izgovorio naglas. Mladi Korined je bio začuđen, ali i miran u isto vreme. Istorija je, na kraju krajeva, zabeležila povremeno odsustvo Kasnera za to vreme su ministri vladali. Mada Telmar nikada ranije nije ostavljao naslednika.

– Znaš šta – reče Korined, osvrnuvši se kao da traži svoju poverljivu grupicu saboraca, – pusti da ja to rešim.

***

Činilo se da čitavu večnost čekaju Telmara, vrteći misli u tišini. Ali Feorin nikada nije imao strpljenja, makar ne kao Kasnere ili većina ostalih vilenjaka. Ustao je, protežući se poput pantera posle dužeg odmora.

– Odoh napolje – reče, na kratko se osmehnuvši Fahinim veselim osmehom na Desmarov upitni pogled. Nije to bila upotreba Moći, inače bi ga odmah otkrili, već prosto odsustvo briga.

Na zvuk njegovog čistog glasa, devojka se prenu, otvorivši oči na vreme da vidi kako joj namiguje dok je izlazio. Ustala je za njim, izjavivši da ima posla u Kući isceljenja. Gotovo se sudarila sa Telmarom u hodniku, ali on je samo otpozdravio, ne pokušavajući da je zadrži. Dok ne sredi sve što je mogao da bi prepustio uzde vlasti nekom drugom, neće tražiti njihovo prisustvo, jer to bi onda značilo da su spremni za odlazak, za finalnu etapu životnog smisla. Feorin je jednom spomenuo da je pitanje njegovog naslednikadavno rešeno i da je sve brzo ozvaničeno jednom kada je bilo odlučeno. Da li je Telmar mogao da razmišlja toliko unapred da sa nadom predviđa pozitivan ishod hiljadu ciklusa dugog sukoba? Pitala se koliko će mu vremena trebati.

– Šta se dešava? – Teoril će kad ga ugleda na vratima.

– Postoje neke stvari koje mi neće nedostajati – reče, tek tada primetivši Desmarovu potištenost. Da je on bio na njegovom mestu, do sada bi uveliko pravio Kanki društvo. – Objavio sam novost Veću, i zamisli – ne mogu da poveruju – odmahnuo je glavom, sevši u fotelju gde je do malopre sedeo Feorin. – Vas dvojica obavite razgovor sa zapovednicima. Ja još uvek moram da odlučim ko će biti moj zamenik.

– Šta ćemo s Gardijanima? – upita Teoril, dok je Teonil već ustao navlačeći ogrtač.

– Ništa – slegnuo je ramenima. – Zahvali im se na pomoći. Oni su vezani uz Lekirnu, i ako sveštenica Keliša ostane, a oni odluče da budu uz nju – pa, ja svakako neću imati ništa protiv.

Par stisaka po ramenu u prolazu, i blizanci su već žurili. Nije im se dalo da odlažu ono što se moralo uraditi.

– Šta želiš da ja uradim? – najmlađi brat se zavali u naslonjači, izbegavajući njegov pogled i ozbiljniji nego što ga je Telmar video godinama.

– Desmare – meko reče. – Siguran sam da te Kanka očekuje.

Brat ga pogleda, bledo se osmehnuvši. Nakon kratkog zagrljaja, i on je žurio napolje.

***

Divlji istočni vetar je običnim ljudima umesto nezaustavljive horde čudovišnih neprijatelja, straha i panike, tuge i ko zna kakvog sve ne spektra strašnih osećaja, doneo tešku zaglušujuću kišu koja je raščistila ulice brže od bilo kakvog naređenja koje je Kapetan mogao dati. Većina izbeglica zauzela je busije u opustošenim četvrtima, ponegde se gurajući sa uznemirenim ovcama, dok se jedan deo zgurao pod priručno sklepane nadstrešnice od kojih je, po pravilu, svaka druga nezadrživo prokišnjavala. Niko zdrave pameti i bez preke potrebenije izlazio na klizave ulice. Osim njega. Nemilosrdno poput poreznika upadao je u prostore gde mu se učinilo da vidi poznata lica, i nije izlazio sve dok ne bi svakome ponaosob čestitao blagodeti mira. Smejao se, grlio i ljubio, rasipao šale i kapljice kiše, čineći da nakon njega ostaje vedrina širokih osmeha i blaženih nada u stvarno bolje sutra. Niko nikada nije čuo za opciju mira, ali način na koji ih je uveravao dovodio ih je do ushićenja. Nije bilo duše kojoj se obratio a da mu nije poverovala.

Upao je u krčmu Kod Starog, sa urlikanjem kiše prekinuvši razgovor okupljenih gostiju kada nije odmah zatvorio vrata. A kada ih je najzad zalupio, gotovo svi pogledi bili su upravljeni u visoku tamnu priliku mokru do gole kože.

– Srećan vam mir! – veselo je povikao, cedeći se na drvenom podu. Zvučao je kao trgovački putnik koji se najzad vraća kući na kraju jednog i početkom drugog ciklusa. – Stari, možda bi trebalo da staviš znak za klizav pod – pozvao je gazdu, sručivši vodu iz rukavica. To što se nimalo nije nervirao zbog poplave napolju, i što ga je gazda tek ovlaš pogledao odmahnuvši glavom, izazvalo je kikote nekolicine. – Piće za sve! Na Telmarov račun, naravno – dodao je kad se približio šanku, široko se osmehujući. – Šino, Keltor – šta se radi?

Nije mogao poželeti bolje društvo od ratnika Telmarove čete. I mislio je da će ih naći ovde, jer oni jedini nisu imali afiniteta prema zajedničkim okupljanjima u vojničkim barakama.

– Ništa na Kapetanov račun – krčmar ga neumoljivo odbi. – Ne dok ga prokleto ne vidim na vratima.

– Dobro, onda na moj – nasmejao se. – Nemoj da si se takva stipsa. Šta vam je svima, zar niko nije čuo vesti?

– O čemu ti to? – Misik ga sumnjičavo pogleda. Upravo je bio u sred partije lamaha i dobijao je, ali mu je njegov ulazak razvejao potrebnu koncentraciju.

– Ljudi – moji ljudi! – uzviknuo je u neverici. – Da li je to moguće? – otpio je gutljaj hladnog ječmenog piva, dobacivši krčmaru vrećicu zlata. – No, dobro – naprasno se uozbiljio. – Jutros jesporazumno zaključen mir između Segeola i Namarina. Za one koji ne pamte bablje priče, Namarin je mesto odakle Garoni izlaze da bi se borili sa nama. Dakle… – raširio je ruke očekujući ovacije, ali i dalje su ga bledo gledali. – Srećan nam Mir!

Bio je potpuno ozbiljan u ispijanju svog pića i naručivanju još jedne ture, i bili su u iskušenju da mu poveruju.

– Zašto Kapetan nije izdao obaveštenje? – gazda je mislio da će blago sumnjičenje biti dovoljno s obzirom na količinu zlata koju je upravo dobio.

– Nije valjda, dobri moj čoveče, da očekuješ da Kapetan krene da obilazi grad po ovakvom vremenu? – pogledao ga je podignutih obrva. Ljudi su se smejali, setivši se kakve je cirkuse Faha pravio po dolasku u tvrđavu. – Misliš da ja uživam u blagodetima kupanja? Ne – nakašljao se da pokaže da je stvarno ozbiljan. – Mir je zaista prihvaćen. Kapetan je već objavio u dvorcu na Veću. Onog trena kada dođu sebi, glasnici bi trebalo da počnu da lete kroz grad – pod uslovom da iko bude u stanju da ih čuje – značajno je pročačkao uho kad jači nalet kiše zadobova po drvenim vratima. – Rekao bih da je najzad gotovo. Zato – dnom nagore! – nazdravio je, iskapivši pivo do kraja. – I počnite već jednom da uživate!

Nije prošlo dugo pre nego što je bio skoljen pitanjima sa svih strana. Hteli su da znaju sve detalje, sve šta je ikada čuo o miru, kao i to gde je bio zadnje dve nedelje. A on, po običaju, nije bio rad da priča o sebi.

– Šta to radiš?! – siktanje u uhu bilo je praćeno udarcem laktom u rebra koji bi svakom drugom onemogućilo disanje na makar par minuta.

– Selik – osmehnuo se kroz grimasu. Ratnici su najzad počeli da čestitaju jedan drugom, konačno ga ostavljajući izvan centra zbivanja. Nije bilo šanse da ih kroz galamu iko može čuti, pogotovo što su se više oslanjali na čitanje s usana onda kada se nisu naginjali jedan prema drugom nalik ljubavnicima.

– Gde si ti do sad? I šta misliš da sad radiš?

– Čoveče, to nije bitno – proderao mu se na uvo, nesiguran da ga je i tad čuo. – Nema više rata. Zar nisi video Telmara?

Još jedno otvaranje vrata bi prošlo neprimetno, da Korined nije ostao da stoji ispred njih jednom kada je obesio mokri ogrtač pored Feorinovog. Očigledno je pogledom tražio nekoga, ali ljudi su pomislili da traži prazno mesto. Dočekali su ga mnogobrojnim ovacijama i pintama piva kada je u tišini potvrdio da su Fahine vesti tačne. Kroz novouspostavljenu graju jedva je čuo sopstveno ime.

– Zdravo, Faha – pozdravio ga je vičući, ali ovaj s osmehom pokaza na uši.

Plavokosi mladić upre ozbiljan pogled u oca, usnama oblikujući reči, nakon čega ovaj unezvereno skoči. Potrčao bi ka izlazu da je sada već napola pijana gomila dozvoljavala. Ubrzo su obojica nestala u zavijanju kiše, praćena najboljim željama onih najbližih vratima koji su mislili da su ovi otrčali da prošire lepe vesti.

Feorin se osmehivao, dižući čašu na svaki pomen sopstvenog imena. Piće na njega i tako nije imalo efekat kao na njih. Datoren. Jedina preživela loza dalekih rođaka Kasnera. I mislio je da u Korinedu ima više od prostog vojnika. A onda je uzdahnuo. Dakle, Telmar je izabrao. Već sutra krenuće put Srca.

 

Ostale priče Poslednjeg vilenjačkog princa su OVDE