Osvrnuo se po Brodinovom sobičku, mestu gde je I sam Brodin retko zalazio. Čovek je sada ležao omamljen na zgužvanim čaršavima, u oblaku rakijskog isparenja. Šmrknuvši u pokušaju da sazna da li može da udiše alkoholnu izmaglicu I preživi, Trevis zakorači ka prozoru, smače zastor I širom ga otvori. Svetlost zamigolji preko ispreturanih I razbijenih stvari, zaustavivši se na I dalje nesvesnom Brodinu. Kapetan izviđača podiže par stolica, pitajući se da li da sedne I sačeka da organizam nesvesno konstatuje jutro I krene ka buđenju, ali tri prazne flaše I jedna više prazna nego puna na krevetu nateraše ga da uzdahne. Čovek je mogao da popije za trojicu I da I dalje razumno razmatra raspored straža za sutra, ali sudeći po stanju stvari, nije se treznio danima. Ipak, bez obzira na potencijalno stanje moždanih ćelija u ovom trenutku, morao je biti probuđen I doveden u red – nekako. Trevis nije gajio preterane iluzije u tom pogledu, samo je hteo da ga postavi na noge I izvede napolje. Natočio je čašu vode I izručio mu je preko lica. Onda je seo I sačekao da frfljavo grgoljenje preraste u smislene zvuke, jer je Brodin, nalakćen, pokušavao da pronađe izvor svog alarmnog stanja.

-Ti! – konačno zavapi, zdušno opsovavši kad mu se pogled dovoljno razbistrio da može da vidi žilavog starijeg čoveka bele kose u repu I sivih očiju. Kod Trevisa bi ljudi uvek prvo primetili oči, čelične I opasne, pa tek onda izviđačku opremu.

Nisu se oni zaista mrzeli koliko su drugi mislili da je tako, samo nisu bili u stanju da pojme odnos baziran na prepucavanju, međusobnom poštovanju I poverenju zasnovanom na dubokom poznavanju sposobnosti I ličnosti onog drugog. Da su ponekad zajedno izlazili na pijanke, prozvali bi se najboljim ortacima. Ali nisu, I dok je Brodin mogao da računa da će mu Trevis čuvati leđa u tuči ili borbi, nikako nije mogao da shvati, u ovom stanju u kojem je bio, šta zapovednik izviđača radi u njegovom privatnom domenu. Osim ako čitav svet nije otišao dođavola I Trevis postao glavni.

-Šta je? – obrecnu se na nepomičnu priliku.

Trevis nije delovao ni sažaljivo ni saosećajno dok ga je ispitivački gledao.

-Danas je sedmi dan – reče, skrenuvši pogled ka prozoru dok su se osećanja smenjivala na Brodinovom licu kako je shvatao značenje izjave. U Novom su svoje mrtve sahranjivali u sedmi dan.

Posegao je za flašom, ali su Trevisovi refleksi bili hitriji. Nategao je piće uz grimasu I nacerio se.

-Idi istuširaj se. Posle ćemo razgovarati.

Mrzelo ga je da ustane, ali Trevisovo prisustvo impliciralo je poslove bitne za grad, a negde u prošlom životu on je I dalje bio vođa gardista. Što nije značilo da ne može da bude besan zbog uznemiravanja.

Skoro pola sata je pokušavao da se udavi pod mlazom hladne vode, izabravši da se ne obrije jer nije dovoljno verovao sopstvenim rukama. Nag je izronio iz kupatila I našao Trevisa tamo gde ga je ostavio, sa njegovom praznom flašom. Zabuljio se, jer izviđač nikad nije pio. Osvrnuo se po haosu koji je u nemoćnom besu napravio, pitajući se gde je ovaj mogao da prospe ostatak pića I gde mu je odeća.

Trevis posegnu ispod jakne I dodade mu pljosku. Potpuno uveren da zna šta je unutra, Brodin sruči jedan dug gutljaj I presamiti se od kašlja.

-Jebeš mi sve – opsova hrapavim glasom. – Šta je ovo?!

-Nikad nisam pitao – Trevis sleže ramenima.

Bilo je poznato da izviđači koji duže vremena ostaju van zidina, mada nikad duže od dva dana, spramaju čudne biljne mešavine koje pospešuju umne sposobnosti I pomažu im da ostanu budni. Brodin je otpio još jednom, gotovo s istim efektom, složivši se u sebi da ne želi da zna.

odlomčić iz Crvenog vuka