BEZ REČI

Kanka je mislila da je vreme da se suoče i završe sa tim. Nije bilo boljeg vremena od sada, i zato ju je uvukla unutra kada je prolazila pored. Činilo joj se previše ljubazno da je samo zamoli, a ovako je možda bilo previše grubo i napadno, ali s obzirom na ono što je trebalo da kaže, nije je bilo briga. Nije bila iznervirana više nego uobičajeno, ali je sveštenica izgledala malo kuražnije nego inače. Ljuto, moglo bi se reći, što zbog postupka, što zbog sopstvenog neodupiranja.

Keliša je na trenutak razmišljala o zavetu koji je sama sebi nametnula, a onda ga je razvezala, rešivši da je ispunjen. Bio je ispunjen onog trena kada je Danaila odlučila da je dosta.

– Kanka – obratila joj se kao sebi ravnoj, a to nije imalo nikakve veze sa materijama kojima su se bavile – bio je to pozdrav jedne osobe drugoj. Ona sama znala je koliko je lekarski posao težak, a Kanka nije znala koliko je posao sveštenice komplikovan, i Keliša nije mogla da joj zameri. Ali neke reči su svakako morale biti razmenjene. Gotovo ju je uhvatio grč od predstojećeg sukoba. Kanka nikada nije upoznala njeno pravo lice.

– Sveštenice – klimnula je takođe, trudeći se da je ne gleda u oči. – Molim te, sedi. Moramo razgovarati.

Uz neznatno oklevanje, tek toliko da joj pokaže da to radi upravo iz sopstvenih razloga, smestila se na jastučiće sa jedne strane niskog tamnog stola, dok se vidarka smestila sa druge. Par minuta protekao je u tišini i razmenjivanju mirnih pogleda. Svaka je osetila da je prošlo vreme skrivanja i da treba položiti prave karte na sto.

Kanka je uz mali naklon zatražila dozvolu da gošći pripremi čaj, udubivši se u ceremoniju za samim stolom, dajući Keliši vremena da se iznenadi zbog jedinstvenog načina pripreme poznatog samo najelitnijim ratnicima reda Kodere. Imala je vremena da se sabere i ostane mirna, isto koliko i Kanka kad je opazila sve promene na njenom licu, uz nejasnu povezanost ove žene sa jedinim delom prošlosti koji je bio samo njen. Trebalo je da se plaši, ali je ceremonija bila smirujuća. Odlučila je i da neće imati vremena za tako trivijalna osećanja kada joj je pružila šoljicu zelenog čaja a Keliša je prihvatila kao da je najmanje sto puta radila isto. Poseban trenutak otkrovenja usledio je kada su se pogledale preko zelenih rubova šoljice, gledajući kako piju čaj na previše isti način da bi to bila čista slučajnost.

Osmehnule su se u gotovo istom trenutku, shvativši da više nikakve reči nisu potrebne.

UMRETI PRIRODNOM SMRĆU

Lagani koraci nisu bili u stanju da ih dovoljno tihoodvedu do bezbednog uporišta. Mada, kakva je bila trenutna definicija bezbednosti za ranjenog Telmara čiji su se neprijatelji nalazili čak i u njegovoj palati, Faha nije hteo ni da razmišlja. Svi oni bili bi budale kada ne bi iskoristili ovako savršenu situaciju.

***

– Svi oni bili bi budale ako ne iskoriste ovu situaciju – rekao je.

– O čemu to pričaš? – pobuni se Desmar. – Nisi u stanju ni da stojiš.

– O, jesam – nasmejao se. – Ali, ako budu mislili da nisam u stanju da se branim…

– I nisi – Teonil ga ozbiljno pogleda.

Naravno da su odmah shvatili njegov plan. Teorilu je u stvari bilo drago što je najzad odlučio da nešto uradi po pitanju zaverenika. Ali ni njemu se nije dopadalo što je Telmar hteo da izigrava mamac. Osim toga, plan je bio savršen.

***

Podzemni hodnik bio je prostran i svetao zahvaljujući fluorescentnim kamenčićima ugrađenim u zidove. Šare su bile vrlo zanimljive, ali mladić, koji je navikao na mnogo veću raskoš, nije obraćao pažnju ni na šta osim na senke. Nije se usuđivao da proširi osećaj više nego što već jeste. Sa Telmarom pored sebe, mogao je samo da se osloni na fizička čula.

– Nekada je ovaj hodnik bio mnogo posećeniji – nemarno će Telmar. – Dok su se na jezeru vršile službe Maleku.

– Davno je to bilo – jednako nemarno će Faha, pogledavši ga ispod oka. – Video sam hram na trgu. Mislio sam da je Malek nestao sa religijske scene.

– Vilenjaci ga još uvek poštuju.

– Neki – oprezno je odvratio. – Ali samo kao Tvorca prirode. Imena su zaboravljena.

– Nažalost – Telmar uzdahnu.

Faha ga još jednom pogleda, i bizadovoljan snagom koju ovaj ispoljava. Za sada nije osećao neprijateljske namere, niti je video išta sumnjivo. Zapravo, jako ga je nervirala situacija. Znao je šta bi trebalo da se dogodi, a to što se ništa nije dešavalo značilo je ili da se ništa neće desiti ili da je pogrešio u proračunu, te će biti potpuno nespreman kada se najzad dogodi na nekom drugom mestu. Opet, nije video razlog zašto to ne bi bilo sada. Nijedna druga prilika neće biti tako dobra.

***

– Nijedna druga prilika neće biti tako dobra da se završi sa tim – sugestivno će Telmar. – Sačekajte i videćete da sam u pravu.

– Ne želim da te gledam kako radiš to – ljutito će Desmar. Bila je sasvim druga stvar kada se on pretvarao samo da bi se Telmar udaljio od nesnosnog očevog prisustva, ali javno poniženje Kapetana pred svima… Stvarno, šta je mnogo – mnogo je.

– Nije da ćeš imati izbora.

– Makar sačekaj par dana. Ovako će biti providno da je u pitanju zamka – Teonil je pokušao da dotakne njegovu razumnu stranu.

– Ne.

Desmar im na kraju odmahnu glavom. Naslućivao je da Telmar pre ranjavanja nije imao nikakve planove za zaverenike. Ako ga puste još malo da ozdravi i razmisli, opet će se vratiti na staro.

– Samo ćemo morati biti blizu njega – reče.

– Samo ako vas pozovem – reče Telmar. – Treba biti verodostojno, prozvaću Fahu zbog ovog malopre.

– Ludost! – Teoril skoči. – Ne možeš tek tako da se oslanjaš na nepoznate.

– Ako se uhvate na mamac, onda ćete ti i Faha biti sami protiv njih. Ako se Faha okrene protiv tebe, nećeš imati nikakve šanse, čak ni da mi potrčimo istog trena – Teonil će mirno.

Telmar samo sleže ramenima.

***

Osećaj opasnosti došao je pre nego što su prešli u hodnike palate. Zaseda je bila na ulazu u palatu, nisu imali nameru da unutra prošire domen svog delovanja – za sada. Telmar i njegov pratilac nipošto nisu smeli stiči kuda su krenuli.

Zastali su, kao da se pitaju šta toliko ljudi radi na jednom mestu. Još ih je virilo iz mraka, nadajući se da njihova pomoć neće biti potrebna, te se Telmar i Faha uopšte nisu trudili da ih prebrojavaju. Niti da ih prepoznaju. Kada dođe do borbe, ni broj ni vrsta neprijatelja neće biti važni, koliko koncentracija i želja za preživljavanjem.

– Skloni se, dečko – jedan lagano predloži Fahi.

– Još bolje, pridruži nam se – drugi je dobacio.

Mladić okrenu glavu prema Telmaru koji se naslonio na zid iza. Izraz njegovog lica nije mu govorio ništa. Pogled mu je bio jednako ispitivački kao i glas koji mu je nudio da promeni stranu.

– Hm – Faha podsmešljivo pogleda grupicu, i činilo se da vidi čak i one zavučene u mrak. – Da li iko od vas zna kako se ubija besmrtnik?

– Oni umiru kao i svako drugi – neko je režeći dobacio.

– Besmrtni su zato što ne umiru prirodnom smrću, dečko – čovek strpljivog glasa mu je objašnjavao. – Ali kada ih ubiješ, umiru vrlo lako. Zato se skloni.

– Šta? – skoro da se nasmejao. – Kapetane, da li je ovo istina?

– Bojim se da jeste – Telmar će odsutno. I pored sve Moći koju je prigrlio nije uspeo da pročita Fahu, i to ga je kočilo.

– Onda ćemo morati da se postaramo da umreš prirodnom smrću – nakezio mu se preko ramena.

Telmar raširi oči, ali Faha je već krenuo. Nogom je šutnuo šaku čoveka s mačem, i oružje odlete uvis. Telmar ga je ulovio u letu iste sekunde kada je Faha poleteo napred, u okretu otevši drugi mač. Posle je bilo lako doći do još jednog, tako da je mladić vitlao sa dva oštra sečiva, potpuno preprečivši prolaz do Telmara. Ovaj je stajao, držeći mač reda radi. Nešto mu je govorilo da neće imati mnogo prilike da se bori.

Faha pogleda zatečene napadače, podsmešljivo razvukavši usne.

– Moraćete da pokažete mnogo više od ovoga ako želite doći do Kapetana – reče tiho.

A onda je sunuo napred.

Ni ono malo predstave što je Telmar video ispred zidina nije moglo da ga pripremi na vihor pokreta u koji se Faha pretvorio. Bio je svuda, i ma koliko da su ljudi bili dobri, štaviše odlični, nisu imali nikakve šanse. Mladić je uživao u borbi, pritom se ponašajući kao da se radi o treningu, savršeno odmeren i smrtonosan. Skoro da nije gledao protivnike, jednostavan blesak oružja bio je dovoljan da pokaže pravac iz koga dolaze i da odluči o njihovoj smrti.

Pramenovi crne kose su još uvek plesali oko njegovog lica kad se zaustavio, nepomičan u borbenom stavu. Desetak krvavih leševa razbacanih okolo nije ga nateralo da pomeri ijedan mišić na licu kad se okrenuo Telmaru. On nije žalio za njihovim životima koji su se mogli nastaviti i biti bolji. On nije bio kao Telmar.

Raširio je oči kada se izraz na Telmarovom licu promenio, željan da shvati šta nije u redu.

Kao u snu, polako je padao, sa slikom u umu gde Faha trči prema njemu.

Feorin.

Ostale priče Poslednjeg vilenjačkog princa su OVDE