– Eatron – zadihano će Feorin. Čekaj.

– Etara. Roak a’ter – usmerila je pažnju na okolinu. U redu je. Nema nikog.

Feorin se nasmeja, preobrazivši se u veselog mladića spremnog na sve, sveznajućeg i bezazlenog.

– I šta sad? – upitala je, sklonivši kosu sa lica.

– Ništa. Neko od nas ide na plivanje, to je sigurno.

– Es’kar. – Duguješ mi.

– Dozvoli da nadoknadimo drugi put – namignuo joj je kada ih Gardijani okružiše.

***

Čekali su da se kapije zatvore, gledajući se sa Kasnerama.

– Sveštenica? Danaila? – zapanjeno će Teoril.

– Faha? – poziv je bio uručen razložnim glasom.

– Telmare – galantno je vratio istom merom.

– Čekaj malo, to ne dolazi u obzir – pobuni se Desmar. – On ne bi trebalo ni da je ustao.

Faha priđe najstarijem bratu, izazivački ga gledajući.

– Misliš da je bliska smrt dovoljna da kazni tvoju glupost? Ne osećaš grižu savesti? – upita u pola glasa.

Telmar ga je samo gledao, a onda mu uz polunaklon pokaza da krene ispred njega. Pratio ga je u stopu.

– To nije fer – gunđao je Desmar gledajući za njima. – Upravo je preležao sedam dana…

– Razlog više da poželi da se okupa.

Opaska je pripadala devojci u sivom.

– Da putevi nisu zatvoreni – otrovno će Desmar, – počeo bih da sanjam vagon sveštenica u sivom. Ovo je daleko prešlo granice zabavnog. Još kod Mortag prolaza.

– Koga misliš da zavaraš time? – Teoril je izgledao blago iznerviran. – Taj štap sam našao u pustinji, a odeća je bila Kelišina. Šta god da vas dve planirate, trebalo bi da znaš da je razgovor sa njom već obavljen, a isto tako i ti možeš proći.

Osmeh joj je bio škrt kada im je prišla.

– Neko od vas poriče moje veštine na bojnom polju? Moje ratničko zvanje? – gledala je svakog ponaosob. – Neko će mi stati na put kada krenem tamo gde želim?

– Mislim da bi smo svi mogli na jedno malo porodično okupljanje – podsmešljivo će Teonil. – Dan je i tako predivan.

Mladići odstupiše uz kisele grimase i izvinjavajuće naklone, a Teonil produži korak za devojkom.

– Oprosti im – reče. – Bez obzira na onu predstavu tamo, oni i dalje vide sveštenicu koja pokušava da ih prevari.

– A šta ti misliš? – obrecnula se. – Da mi je drago što sam zaglavila u bogom zaboravljenoj zemlji iz koje nema izlaza? Pogotovo zbog načina na koji se Keliša postarala da se to desi – na njegovu grimasu se zaustavila ispod plavih balustrada nečije kuće, povukavši i njega u miran zaklon od gužve ne ulici. Jedna zalutala ovca češala se o njen štap. – Nije to što misliš. Ona uvek misli dobro, a tako i radi. Samo njeno dobro i stvarnost…  – osmehnula se. – Mislila je da će Garone pre juriti mene i predlagala je da se razdvojimo. Dok sam ja shvatila da ona misli kako ću ja na taj način biti brža u bekstvu do Segeola, ona je imala na umu zamenu odeće. Veruj mi, ne želiš da uzimaš piće od sveštenice koja kuje planove, ma kako dobri prijatelji bili. Probudiš se ujutro okružen čudovištima i samo se okreneš na drugu stranu. Keliša nikad nije dobro mešala pića.

Nasmejao se, uprkos želji da to ne učini, ali nije joj smetalo. Bio je u iskušenju da joj kaže zašto su svi bili veseli kao dečaci u igri sve dok je nisu prepoznali. Ali kakve su šanse da jedna ovako obična duša bude besmrtna? Osetio bi je ranije da je takav slučaj.

Objasnio je da možda neće naći slobodan prostor da je smesti zbog svih izbeglica koje su ranije primili sa sela i okolnih farmi, ali da je voljan da pođe sa njom i vidi šta može da se uradi.

-Na kraju krajeva – dodao je dok su čekali da se stado ovaca odluči na koju stranu ulice zapravo želi da pređe, – možeš da se smestiš u odajama jednog od nas. Koliko ja znam o ratovima, teško da će iko od nas boraviti tamo, a ako ikako i dođemo do trenutka predaha, jednostavno padaš na najbliži slobodni krevet koji vidiš. A ni to nije nužno – nasmejao se. – Jednom smo Desmara vadili iz vinske bačve. Skoro smo ga ožalili dok smo ga našli.

JEZERO

Podzemlje je bilo mračno, memljivo, kamenito, surovo i izolovano – ništa neočekivano. Ljudi su retko zalazili tu, osim kad je u pitanju običaj koji je nalagao da tvrde i neposlušne glave treba zaroniti pod vodu jezera. Dobar običaj, najviše cenjen za vreme ratova kada su svi bili zaglavljeni na malom prostoru i svađe su mogle biti pogubne. Nije bio ni posebno redak slučaj da obe zavađene strane prošetaju do jezera, ali mora da je bio jedinstven slučaj u istoriji da takvu šetnju preduzme Kapetan.

Faha nije čekao da mu se pokaže ni objasni – skinuo je svu odeću sa sebe dok je Telmar zadržavao dah pod vodom, podigavši glavu iz mrtvački jezivo hladne vode taman na vreme da vidi nagog mladića kako se zaleće i skače u crnu vodu. Uzviknuo je, odskočivši da ga ne poprska.

– Da li si ti normalan? – proderao se, bez odgovora. – Treba samo glavu da uroniš!

Tišina je bila potpuna.

– Hej! Izlazi!

Mladić je izronio uz divlje grgotanje, ne pokazujući ni najmanju nameru da tako skoro izađe iz jezera.

– Mogao bi i ti da probaš – doviknu. – Super je.

– Samo budalama može biti super uskakanje u tako hladnu vodu – progunđao je, čučnuvši pored ivice jezera.

– Ili poseta Garonima – nasmeja se Faha. – A, izvini, upravo sam te indirektno opet nazvao budalom. To znači da mi treba još jedno uranjanje – i pre nego što je Telmar stigao da se pobuni ovaj je opet zaronio, kao da je potonuo.

Kapetan šmrknu, strpljivo čekajući. Šištanje mu ukaza da je mladić izronio na drugom kraju mračnog jezera. Ako ga iko bude preplivao, onda će to biti on.

– Hoj – pustio je glas čisto navigacije radi, u potpunom mraku, i sekund kasnije Faha upravi zamahe u njegovom pravcu. – Nemoj misliti da ću menjati običaje zbog tebe. I šta u stvari misliš da radiš time?

– Ne planiram ništa da menjam. Prehladićeš se ako se budeš toliko nervirao.

– Baš da vidim ko će me ponovo naterati na ovako nešto. Znaš li koliko puta sam vodio Desmara dok je bio dečak da ohladi ljutnju ovde? Očeva naređenja.

– Kladim se da je bio toliko nesnosno uštogljen da si se dobrovoljno javljao svaki put kada je trebalo nekog voditi, a posle ih molio da ćute – nehajno će Faha, zaveslavši leđno.

Telmar klimnu, sevši na kamen.

– I bilo je tako. Desmar se svaki put smejao. Na kraju je znao tako savršeno da odglumi ljutnju kada bi video da sam na ivici. Zadnjem sinu su se izgredi mogli dopustiti, ali prvi je bio odgovorni naslednik, savršen u svemu.

– To mi ne zvuči kao baš najbolji porodični odnos. Ali makar vas je priznao – začuo je nečitljivo čudan glas.

Možda mu nije prijala sva ta porodična priča. Ali kad pogleda na Regikov primer, on je svakako imao sreće.

– Da. Ne znam kako neko može da izdrži da ima dete, deo sebe i svoje krvi negde  u svetu, a da ga nije briga da li je živo ili mrtvo. Mislim, to si u izvesnom smislu ti sam.

– Nemoj misliti da su deca samo još jedna šansa roditelja da isprave neku grešku – rekao je to takvim tonom da je bilo jasno da je diskusija o toj temi završena. – Sad, prestani da se izmotavaš i upadaj. Kladim se da ima dovoljno mesta za obojicu.

– Ne lupaj, Kanka će me ubiti ako smočim zavoje – obazrivo ih je opipao, čudeći se što je sve u redu. Bio je toliko malaksao da je mogao na mestu da zaspe.

– Nije ti ih ona stavila, sveštenica se pobrinula da krvarenje prestane. A kad već pominjemo zmaj-gospu, samo da znaš da nisam išao na njen pregled.

– Nisi? – bio je iznenađen, pogotovo nakon one predstave koju je napravio u Veću.

– U slučaju da je vidiš kako me proganja po tvrđavi sa nekom omamljujućom alatkom, čisto da znaš o čemu se radi – slegao je ramenima ispod vode. – Bila je dovoljno zbrkana u ono vreme, a i ja sam previše vremena provodio tamo, možda je jednostavno pomislila…

– Zašto? – radoznalo je upitao.

– Brrr! Zašto ne pošaljete Kanku na jedno ili dva kupanja? – naivno je upitao, na šta se Telmar nasmeja.

– Jedan stranac je obilazio krajeve i nije dobro znao naš jezik – reče. – Pre dve godine je to bilo. Pričali smo nešto o Kanki, naravno pazeći da ona nije u blizini, a lik nas je slušao. Kasnije nas je zabrinuto pitao ima li zmajeva u našem kraju.

– Nema zmajeva u kraju, osim u naravi naše gope-Kanke – Faha dovrši, smejući se. – Predvidljivo. Mislim da mi je dosta za danas, izlazim.

Oblačio se usput, obukavši košulju tek kada su izašli na svetlo hodnika koji je vodio do palate Kasnera.

– Sada očekujem da me postaviš na dužnost za koju misliš da mi najbolje odgovara, ali sačekaću da se naspavaš – dodao je kad ga je pažljivije odmerio. Trebalo je ranije da primeti umor u njegovom glasu i da shvati da i moć srca Segeola ima granice.

Telmar je zatekao sebe kako bulji u mentalnu sliku njegovog ožiljka duž boka.

– Taj ožiljak je iz Segeola? – upitao je, ne propustivši Fahino trzanje, bez obzira što su i široki rukavi bili spušteni.

– Mislim da nije – glas mu je bio hladan, i Telmar odluči da na ispituje više za sada.

U stanju u kakvom se nalazio, Feorin mu nije izlazio iz glave. Opet ga je sanjao, na nekom pustom mestu koje je ličilo na groblje, okruženo maglom i prašinom. Ovo nije stvarno, rekao mu je dok se ležerno naslanjao na kameni spomenik duplo viši od njega. Sve je u tvojoj glavi. A onda je počeo nekontrolisano da se smeje, a suze su mu tekle niz obraze. Reci mi, zar toliko žuriš da umreš da si spreman žrtvovati nevine živote pod vladavinom bezobzirnog tiranina? Glas koji je čuo nakon toga nije imao nikakve veze sa pojavom Vilenjaka koja je odmah potom iščezla.

Ženskom glasu je obećao da će doći. Tražio je samo malo vremena da razmisli. A zapravo je hteo da još jednom sretne Feorina.

Gledao je Fahu, iznenada namrštenog, verovatno pod utiskom misli o tomeda će ga ubrzo opet poslati u Kuću, i iznova po glavi premetao ludu ideju da je taj mladić potomak njegovog prijatelja. Možda se zato oseća tako opušteno u njegovom prisustvu. Skoro kao da je u društvu braće.

Ostale priče Poslednjeg vilenjačkog princa su OVDE