DAN 33

GRANICE

BIO JE DESMAROV red da predsedava Savetom na mestu svog brata. Ministri su tražili da se proglasi ratno stanje, i takav zahtev se nije mogao izbeći. Čak i ako ga Kapetan odbije, to je zahtevalo više sastanaka. Pogotovo ako je na Kapetanovom mestu bio njegov najmlađi brat.

Kriza je, naravno, bila produkt Kapetanovog nesmotrenog išunjavanja iz tvrđave bez ikakve pratnje, što je rezultovalo njegovim fatalnim ranjavanjem. Zahtevali su da znaju Telmarovo stanje. Onda su hteli da se neko drugi proglasi Kapetanom. Poturili su i ideju da je možda došlo vreme da se prekine vladavina besmrtnih nad njima. Trebalo im je dva puna sata pažljivo sročenog oklevanja sa dosta nivoa sigurnosti dok Desmaru nije postalo jasno šta zapravo hoće – isto ono što su hteli pre nego što je narod izabrao Telmara za vođu. Čak i nakon što mu se na licu moglo pročitati da ih je shvatio, nastavili su da tupe o pravilima i sumnjama, o dobrobiti naroda…

Najzad je ustao, iznerviran do krajnjih granica.Iako se činilo da ga sve do tada nisu primećivali na uzvišenom mestu iznad stola, odjednom su zaćutali i pogledali ga. Kao da je dete koje ih sramežljivo prekida pa se oni ljubazno pitaju šta hoće. E, tu je razvukao vučji osmeh.

Nisu ga se ticale njihove priče, niti im je on trebao za tako nešto. Samo su hteli da u očima naroda imaju odobrenje Kasnera da bi nešto uradili.

– Poštovani ministri – nije mu bilo do etikecije govorništva, ali morao je, sebe radi, imati osećaj da makar pokušava da kontroliše situaciju – i zamenici. Slušam vas čitavo jutro. I sada vas pitam: o čemu ste zapravo govorili? Čemu ovo traćenje vremena?

Ćutali su i dalje, praveći se da ga ne razumeju. Zašto bi se svi oni tako ponašali i zašto ga to toliko ljuti? On nije samo lutka na tronu u odsustvu Kapetana, već njegov zamenik.

– Rat je, ministri. Normalno je da ljudi budu ranjavani u ratu i da ginu.

Pola njihovog prethodnog dobacivanja preko stola se svodilo na to da ih je Telmar doveo do rata i ostavio u krizi. A opet, nisu progovarali. Jedva da je kojem zameniku sinulo u kakve su peripetije bili uvučeni debatama svojih starijih šefova.

– Nakon Telmara, postoje i drugi ljudi dovoljno vešti i iskusni koji mogu da se pobrinu da preživimo i pobedimo u ovom ratu. Nema potrebe da se brinete o njegovim zamenicima, niti je to ikako predmet vaše brige, ministri.

Bila je to briga Saveta Zapovednika, vođa četa Segeola. Ali, kao što to obično biva, oni koji su zaista imali znanje i pravo da se bave tim pitanjem, bili su previše zauzeti svojim četama. Radni narod se nikada nije dovoljno pitao o svojim pravima, niti su imali vremena da im se posvete. Da im Telmar nije bio na čelu, slabo bi prošli u životu.

– Ako dođe do promene u zapovedništvu, bićete blagovremeno obavešteni. Do tada pokušajte raspraviti koliko vas zapravo planira pomoći onim izbeglicama koje još uvek spavaju po ulicama.

Ali, zašto bi ih se gomila nepoznatih odrpanaca uopšte ticala? Zašto bi se iko bavio svojim problemima kada je zabavnije nervirati nekog drugog tuđim problemima i stvarati ih i tamo gde ih nema?.

– Izvinite me.

Nije vredelo rasipati Moć na njih, oni je čak ne bi ni osetili. Jedinu moć koju su priznavali bila je ona gde se odlučuje o životu i smrti.

Da je naredio da nekoga obese samo da bi dokazao da u Telmarovom odsustvu treba njega bespogovorno da slušaju, verovatno bi mu uspelo. Ovako, nikakva ljutnja, teški koraci, upozoravajući pogledi, i legende, ništa od toga nije moglo da ih natera da shvate da se petljaju sa pogrešnim ljudima. To je bila prva stvar zbog koje su unapred bili osuđeni na smrt i pre nego što su se prvi put sastali da u privatnoj režiji popričaju o smeni Kapetana.

***

– Ja sam im samo bio legalan način da privuku što više ljudi na svoju stranu – mrzovoljno je rekao kad se pridružio braći.

Sažaljivo su ga pogledali, jer se nisu ni nadali da će biti bolje. S druge strane, i oni su morali izaći da se pobrinu za svoj deo dužnosti i prenesu makar neke vesti ostalim zapovednicima. Ma koliko ne želeli da ostave Telmara, morali su se složiti da se neko mora brinuti i o Segeolu. Na smenu, naravno. Nepomična straža je i dalje bila tu, ponekad je neko odlazio da jede i malo odspava. Ona ranjena sveštenica je bila u pravu makar u jednom – svakako da nije bio prvi put da neko unajmljujeasasine. A nisu znali ni šta čekaju, jer je Telmar trebalo da izda naređenje u pogodnom momentu. Bilo bi im lakše da je makar taj deo podelio sa njima, ali on se trudio da ih što više udalji. Još jedan razlog da budu ljuti i napeti.

– Kako bi bilo da pozovete Kelišu? – kao da je privučena njihovim mislima, devojka u spavaćici do poda stajala je na ulazu u krilo, potpuno okružena Telmarovim ratnicima.

Faha jedva da ju je pogledao sa svog mesta pored bolesničkog kreveta. Dobrovoljno se javio da bude tu umesto Kasnera kada budu morali raditi svoj posao, i kao da nije shvatao da im njegovo prisustvo donosi samo još jedan problem na koji moraju budno da paze. Kada su ga pogledali, imao je izraz na licu kao da tačno zna šta misle, ali nije odstupio. Ponekad je bio čudan.

– Zašto? – Desmar se okrenu prema njoj.

Nakon njegovog pokreta, ratnici su je pustili da prođe, ali nisu skidali poglede sa nje. I tako nisu imali ništa zanimljivije za raditi.

– Kako je on?

– Zašto treba da zovemo Kelišu? – neumoljivo će Desmar.

– Kanka je jako dobra lekarka. Možda jedna od najboljih sa kojima sam se ikada srela. I ne kažem da Keliša može da joj parira, ona je samo sveštenica. Ali pripadanje sveštenstvu Lekirne ima svoje prednosti.

– O čemu ti to govoriš? – Kanka je stajala iza nje, ruku punih zavoja. Da li je stvarno išla da obiđe Telmara, jer nije mogla imati važnijeg pacijenta od njega, uprkos ono malo seljaka što je patilo od kožnih bolesti i vuklo se po vrtu da ubiju dan, ili je samo videla kako još jedna sveštenica ulazi tamo gde joj nije mesto – a i te kako je dobijala ospice na bilo kakav pomen sveštenice koja pokušava da leči – tek, nalazile su se u istom krilu.

A sveštenica je odlučila da je ignoriše.

– Desmare, možda nisu dobile obrazovanje na istim mestima i na isti način. I ne mogu da tvrdim da je jedna bolja od druge. Ali ako Kanka ne može ništa da uradi…

– Desmare! – Kanka vrisnu, opasno ugrožena na više nivoa.

– U pravu je – Faha je izašao iz moda ćutnje, ljut i zabavljen u isti mah. – Uradila si šta si mogla, možda bi stvarno trebalo da pustimo nekog drugog da pokuša.

– Šta?! Koga? – mala lekarka vrisnu.

– Kanka! – Faha je prekide pre nego što je stigla da se razviče. Zaobišao je Kasnere i stao naspram nje, čisto da bi bio siguran da je ovo što sledi samo za njene uši. – Šta ti misliš ko si? Kao da niko nema nikakvih znanja ovde osim tebe?! Telmar možda umire, a ti se držiš svog ponosa. Pa, ja mislim da je njegov život malo vredniji od svega što imaš protiv sveštenica. I mislim da se više ne pitaš o tome. Danaila – okrenuo je glavu prema devojci. – Nađi Kelišu i dovedi je. Ali – ti ćeš mi platiti ako ona ne bude mogla da mu pomogne.

Naklonila se kao ratnik izazvan na dvoboj, nimalo uznemirena njegovim tonom, i izašla napolje. Kanka nije imala vremena ni da protestvuje kako treba kada se mladić ponovo okrenuo ka njoj.

– Nemoj misliti da te se ovde neko boji, Kanka Matira – tiho je zarežao. Gledala ga je u oči, i to ju je nateralo da se postidi jer čitavu sedmicu nije našla način da pomogne Telmaru. – Ako bude potrebno, kunem se da ću te svezati za onaj tamo stub dok sve ne bude gotovo.

Vrisnula je neartikulisano i istrčala iz prostorije, dobacivši mu zavoje. Desmar je krenuo za njom, ali se zaustavio na pola puta kad je ugledao sveštenice kako ulaze. Faha je uredno sklanjao zavoje na jednu gomilu u ćošku, potpuno svestan da mu ništa od toga neće trebati. Napola je očekivao da će Kasnere početi da urlaju na njega, i nije bio spreman na ozbiljnost kojom se Desmar obratio Keliši.

– Šta možeš da uradiš?

Pogledala ga je kao da se i ona pita je li ozbiljan, a onda je prišla krevetu. Pažljivo je osmatrala bolesnikovo disanje, boju kože i zavoje koji su svake sekunde bivali sve crveniji. Raširila je oči kad je pomislila na to koliko je krvi do sada izgubio, i koliko je njegovo telo kompenzovalo do sada, a opet bez ikakvih vidljivih rezultata nabolje.

– Gde je Kanka? – upita, što Fahu umalo natera da zaurla.

– Ne treba ti Kanka – povikao je. – Potpuno je beskorisna u ovom slučaju. Može samo da ti kaže da ne može da zaustavi krvarenje. Pod uslovom da je to jedini problem.

– Nije Kanka kriva – ravno će Desmar – što nikoga ne uče kako da se nosi sa oružjem Garona. Da li znanje koje tvoji imaju poseduje nešto šta može da posluži lečenju ovakvih rana?

U protivnom, bili bi osuđeni da čekaju da se Telmar oporavi prirodnim putem, što bi išlo malo teže, jer čak ni za nedelju dana nije izgledalo da mu je bolje. Zapravo, bili bi neizmerno srećni ako bi samo krvarenje prestalo, jer to bi značilo da jena Telmaru da se izbori.  Ako je iko imao neiscrpnu volju za životom, to je bio on.

Pognula je glavu, i izgledalo je kao da razmišlja, dok je  zapravo davno odlučila šta da uradi. Danaila joj je samo otvorila put.

– Danaila, dođi – pružila je ruku. – Treba mi tvoja pomoć.

Zapravo joj je trebala Moć, neko od koga će moći da je upije i iskoristi da popravi štetu koju je druga Moć učinila. Telmar bi trebalo da je u stanju da se izbori sa tim, osim ako neprijateljske čini nisu bile jače od njegovih. A u tom slučaju su bile jače i od njenih.

– Stani! Reci mi prvo šta planiraš da uradiš? – neumoljivo će Desmar.

Blizanci su izgledali kao da bi svakog trena mogli da skoče na sveštenice i prerežu im grla. Ni on sam nije se osećao ništa drugačije.

– Želiš da ti pričam o putevima Moći – hladno ga je pogledala, – ili da ga izlečim? Ne bih da gubim više vremena nego što je već izgubljeno.

Mogli su da ih osete, sva trojica. Da nisu, ove žene nikada ne bi mogle napraviti nijedan korak u Kući isceljenja. Mislile su dobro, i bile su spremne da daju sve od sebe, ova ranjena čak i više, možda zato što se osećala krivom. Samo su bile nadmene, a to se moglo progutati. Klimnuo im je, i Keliša okrete pogled na ranjenika. Danaila je već bila usredsređena.

Povezale su se kao da su to radile stotinu puta ranije, i nekako je osećaj bio poznat. Ali kada su moćima prešle preko njegove rane, Danaila je preuzela kontrolu, skoro je potpuno isključivši. Nije znala šta se dešava sve dok nije osetila da je ova prešla u dubinu gde nije mogla da je prati. Ne samo da je pokrila  ranu, već je ulazila u njegov um, uporno tragajući za nečim. Na kraju je potpuno pustila Kelišin deo veze i nastavila sama.

Zatreptala je, potpuno šokirana. Ispod oka je pogledala napeta lica oko sebe i pokušala da održi makar obmanu koncentracije. Ali vreme je prolazilo jako sporo.

Danaila nije disala, ukočena. Ponekad je pomerala usne kao da nekoga doziva, a onda se nagnula iznad njega, slušajući mu dah. Osmehnula se kada je prestala da koristi Moć, mada je to bilo vidno samo po iznenadnoj opuštenosti. Pogledala je Kelišu, a ova joj uzvrati osmeh.

– Sve će biti u redu – Keliša je objavila Kasnerama.

***

Da li je hrabrost hrabrost ako nema straha? Da li odsustvo straha znači odsustvo promišljenosti, sposobnosti da se situacija sagleda sa svih strana? Ili je to nemarno razvijena samosvest o sposobnostima i moćima koje prevazilaze sposobnosti drugih? Vera u Univerzum da će dobro pobediti? Da je svačiji život zacrtan i da nema bekstva kada dođe kraj?

– O čemu razmišljaš? – Desmar joj se prikrao kada je Faha ponovo otišao da po dužnosti dozna dešavanja po gradu. Delovao je kao da želi pričati o onome što se dogodilo, ali nije znao kako da formuliše pitanje koje neće dovesti Kanku do vrhunca usijanja. Trebalo mu je samo par sati da se pomiri sa njom, a jedva da je pomagalo to što je izgledalo da je Faha kriv za sve. Prestala je da histeriše tek kada ju je dovukao do kreveta i pokazao čiste zavoje. Krvarenje je prestalo, od rana su ostali samo sveži ožiljci, mada je  Telmar još uvek bio bez svesti. Svi su ovde da pomognu, rekao joj je. Faha je samo bio ljut.

Slegla je ramenima.

Nije im rekla da je Telmar istog dana mogao ustati. Nije im rekla da njihov vođa i uzor, najmoćniji među njima, nema želje da nastavi da živi. Sve ono što je osetila u njegovom umu duboko skriveno teralo ju je na plač. I nakon prekida veze sa njim još uvek je bila u stanju da oseti njegov očaj i tugu. Kako je naterala samu sebe da se osmehuje, nije joj bilo jasno.

– Možda stvari treba da budu baš ovakve. Zbog nekog višeg plana, znaš.

– Veruješ u to?

– Ne baš – osmehnula se. – Svi mi imamo izbor, donekle.

– Kakav izbor on nama ostavlja? – pogled mu se izgubi u obrisu sivih ruševina. – Šta god da radi, očito ne funkcioniše. Počinjem da se pitam šta želi od nas.

– Postoje granice, Desmare – lagano mu je stisnula mišicu. – Ne brini. Biće on dobro.

– A šta ako ne bude? – pitanje ga je gušilo, a ipak je morao da ga izgovori. Jer ona nije bila Kasner već stranac, nije bila obavezna da se uljuljkuje u srećnu prošlost dok nepodnošljiva sadašnjost ne prođe.

Nije ga gledala kao da je poludeo ili izgovorio najcrnju herezu, nije se blago zaštitnički osmehivala. Pogled joj je bio čvrst a glas siguran kada je rekla:

– Biće.

I to mu je bilo dovoljno da poveruje da su čuda moguća.

Ostale priče Poslednjeg vilenjačkog princa su OVDE