MOLITVA U NOĆI

Jutro je bilo mirno – sivo među sivim zidinama, beskrajno dugo za one koji su osmatrali ruševine u potrazi za neprijateljima, jedno od mnogih u nizu za one kojima je još jednom odbijen zahtev napasanja ovaca ispod zidina. Nikad se nije znalo kada Garoni mogu udariti i koji trenutak je za njih pravi – da li kada svi spavaju, za vreme punog meseca, ili kada par naivnih budala istera stado misleći da su oni dovoljno daleko. Iako je to bio problem za Savet ministara, nekako su u zadnje vreme sve takve stvari završavale ispred njega. Znao je da time žele da ga drže dovoljno okupiranog da ne bi imao vremena da misli na druge stvari. Kao, na primer, na njihovu zaveru. Znali su vrlo dobro kako da je sakriju, poučeni greškama svojih prethodnika. Otkad je sveta i veka, neko se uvek borio protiv vlasti, ma kakva bila. A on je to znao. Puštao im je na volju, želeći da jednom zasvagda završi sa svima koji bi mogli pomisliti da se bore protiv njega. Konačni rat se bliži, veći i suroviji nego ikada, i nije imao vremena da bira suptilne načine kojima će vezati stanovnike i ratnike Segeola za sebe. Ako polovina njih bude uz njega iz straha, i to će biti uspeh. Jer ništa drugo osim još malo mira mu nije trebalo da dovede svoj plan do kraja.

– Zašto oklevaš? – Selik je ovog puta stajao ispred njega u izdanju sličnijem samom sebi nego kada se šunjao palatom. – Imam ljude koji su u svako doba spremni da se bore za tebe.

– Ne – odmahnuo je glavom. Iz nekog razloga, sa Selikom je mnogo slobodnije razgovarao o ovome nego sa svojom braćom. – Ne želim da neko ubija zbog mene i da se životi gube uzalud.

Plavokosi ratnik je od nervoze gotovo otkinuo dugme na rukavu dugačkog kaputa.

– Imam plan, Kapetane. Sve što mi treba jeste tvoja dozvola. Uz savršen tajming, niko ne mora izgubiti život. Znam ko sve stoji iza zavere i kakve su čije namere. Možemo ih pohvatati pre nego što i pomisle na otpor. Imaćeš ih kao pacove u kavezu, i to žive.

– I šta ću sa njima nakon toga? – i Telmar se nervirao jer je mrzeo da odlučuje o smrtima drugih ljudi, ali  je mirno sedeo, ponekad lupnuvši petom čizama o pod.

Selik se iznervirano okrenu. Znao je Telmar šta treba sa njima da se uradi, ali nije hteo. I to bi rešilo sve, osim što nije bilo te sile na svetu koja bi ga naterala da razumno postupi.

– Kapetane, uskoro neću imati dovoljno moći da predupredim sve njihove planove. Bojim se da će taj dan ubrzo doći, i da ćeš morati da odlučiš. Odluka može biti samo jedna, i svestan sam koliko želiš da je izbegneš – Telmar ga pogleda, shvativši da ovome zaista ništa ne promiče. – Navikavaj se, jer to ih čeka, hteo ti ili ne. Što se pre pokreneš, veće su šanse da će više dobrih ljudi biti u stanju da ti pomogne i da ostane u životu.

Selika nije trebalo otpuštati – on i tako nikada nije dolazio na duže razgovore, rekao bi direktno šta ima i odlazio. Mada, izgledalo je kao da sada okleva, možda da bi Telmaru dao šansu da ipak prihvati situaciju.

U neko drugo vreme ne bi toliko oklevao. Samo, imao je plan za koji se nadao da će uspeti, uprkos malim šansama nagomilanim kroz vekove, a taj plan je podrazumevao promenu vlasti. Zašto bi se onda borio protiv onih koji žele isto što i on?

– Treba mi još malo vremena, Selik – reče.

– Koliko?

– Nedelju dana. Znaćeš.

Po izlasku iz palate, dugme je slomljeno ležalo u njegovoj šaci. Proklinjao je Telmarove planove u koje nije bio upućen i njegovu neodlučnost i milostivost, nepoštenje ljudi protiv kojih je bilo teško boriti se baš zbog te njihove navike da nikada ne pokazuju pravo lice. Proklinjao je i Fahu jer je bio u pravu, a sada nigde nije mogao da ga nađe. Njegove uhode su govorile o došljacima koji su nestajali preko noći. Bez obzira što niko nije pomenuo Fahino ime, nije bio siguran da i on nije jedan od nestalih. Brinuo bi se da to nije bio luksuz u njegovom poslu, ovako je samo pribeležio činjenicu da ako je mladić dovoljno dobar da izbegava njegove ljude, biće da je i više nego sposoban da izbegne i ostale. Osim toga, sam je došao do vođa zavere i njihovog skloništa. Uopšte nije imao razloga da se brine.

***

– Želim da ubrzaš moj kraj. Znaćeš moje ime, sve uvrede koje su mi ikada uputili, i reći ćeš da nije važno. Želećeš da znaš koje je moje mesto. U svetu koji ne želi da zna, gde su poruke izgubljene, gde je suđeno da se zaboravi – biće izgubljeno i moje ime. Ostaću nevidljiv, vizije će mi zamagliti um, činiće da razmišljam kao demon, moć će me obuzeti i teći kroz mene. Uhvaćen u laži, ne poričem, daleko od nevinosti, ne znam u šta da verujem. Sve je laž i neću znati zašto je tako. Polažem veru u tebe, sada nakon toliko vremena. Malek, pomozi mi da završim ovo što pre.

Svetla hrama su zadrhtala kada su se vrata otvorila i prilika koja se do tada molila izašla napolje. Nije se šunjao, ali nije ni želeo da bude viđen. Uz svu moć koju je imao, nije mu trebala kapuljača. Osim ako nije hteo da se sakrije i od braće.

Još jedna prilika našla se zaglavljena u senkama, čekajući da prethodni molilac ode. Bilo je lako verovati da je hram noću prazan, jer su u ovo doba i sveštenici bili na počinku. Stao je naspram vodenog oltara, koji je uprkos vekovima ostao nepromenjena harmonija lotosovog cveća i malih vodoskoka. Postranice se zagledao u njega, u svetlost koja je meko padala i skupljala se na belim laticama i tihom jezercetu u dnu. Pitao se da li da krene za čovekom koji je tako žurno pre par minuta otišao. Onaj ko izgovara predsmrtnu molitvu sigurno ide ne ide na izlet.

– Mladiću – glas starog sveštenika naterao ga je da okrene glavu prema privatnom ulazu u glavnu odaju hrama. Očito nisu svi spavali tako čvrstim snom.

Ostao je na mestu dok mu je starac prilazio. Od njegovog vremešnog izgleda i hrapavog glasa mlađi ljudi i došljaci skakali su kao da vide demona. Ali mladić je ostao miran i sabran. Pojava mu je odisala ljubaznošću i razumevanjem. Starac je na trenutak pomislio da gleda u jednog Kasnera. Jedan treptaj mladićevog bezvremenog pogleda izbrisao je tu iluziju.

– Enohe – rekao je, lako se naklonivši. U staro doba sveštenici su pričali starim jezikom. Ali bilo je to tako davno.

– Mladiću – namerno se ponovio. Nije ga razumeo, ni reči, ni pojavu, ni pogled. – Ko si ti? Hram Maleka je dostupan za sve željne utehe, ali njegove tajne malobrojnima. Ako želiš da se moliš, uputiću te.

Nekako je znao da je to pogrešno čim je izgovorio. Pred pojavom došljaka osećao se kao malo dete. Ovaj se zvonko nasmejao, zabacivši glavu u stranu, dok mu se duga crna kosa pokretala nalik slapovima vode na nevidljivom vetru.

– Ako želiš živeti, onda živi. Ako želiš otići, onda idi. Ne bojim se sanjati, spavati zauvek. Ne bojim se dodira, ne bojim se bola, želim da ga osetim. Ali nikada neću osetiti sladak ukus poraza – rekao je tihim zanesenim glasom. Nekada su molitve ličile na pesme. Pri okretu je dobacio setan osmeh starom čoveku. Iz navike ga je pozdravio još jednom frazom starog jezika dok je odlazio.

Mrak je nahrupio unutra na par trenutaka, a onda se svetla podigoše u nemoj postojanosti. Pred oltarom je klečao starac, bez reči molitve. Pri prvim zracima sunca zatekli su ga ukočenog i bez daha. Umro je u toku noći.

DAN 25

KRV NA DLANU

NEPUN SAT NAKON zore podignuta je uzbuna, i Faha je skočio, rastrzan između želje da se bori i da ostane nevidljiv. Bio je prvi koji je stigao do zidina grada, proklinjući njihov sistem oglašavanja – nije znao da li udaraju u bubanj zato što neko napada, zato što pobeđuju ili se povlače. Desmar je već stajao tamo, dok su zadihani blizanci stigli samo koji sekund za njim, na brzaka raportirajući o pripravnom stanju garnizona. Stali su u pola rečenice jer im je prizor ispred kapije sledio krv u žilama.

Odred Garona praćen sa jedva par naoružanih Gohla stajao je na strelomet daleko, sa jednim čovekom isturenim kao štitom. Smejali su se i dovikivali nešto podrugljivo, ali Kasnere ih nisu slušali, bezuspešno pokušavajući da osete svog starijeg brata – jer je čovek kome su držali mač ispod vrata toliko ličio na njega, čak mu je i srebrna kosa sijala na slabom suncu.

– Telmar – užasnuto će Teoril, dok su ostala dvojica stajala bez snage da misle. Ratnici oko njih sablažnjivo su se sašaptavali, neko je čak očajno uzvikivao, zidine su se punile strelcima koji nisu bili na dužnosti – a oni su i dalje stajali.

– Slušaj! – urliknu neko, i glasovi na bedemima se utišaše.

Garoni su prešli na zajednički jezik, ali reči nisu bile daleko izvan onog konteksta koji se dao naslutiti i iz njihovog sopstvenog režećeg jezika:

– Jedan od vas bi trebalo da zna bolje! Žegeol je naš!

Čovek pokuša da se otme, i mač koji je trebalo da mu preseče vrat uspeo je da napravi široku brazdu na njegovim grudima. Pao je, a Garon ga prezrivo šutnu.

– Ovo je upozorenje! – povikao je, mahnuvši svojima da krenu nazad.

Na zidinama je zavladala tako očajna tišina, kao da su svi odjednom zaboravili da dišu u nadi da ipak nije Telmar taj koga su ubili.

– Šta se dešava? – povika neko odozdo.

– Gde je kapetan?! – neko se drao sa bedema, a u odgovor su stizali šapati da ga nema, da je mrtav. Negde odozdo se začu i vrisak praćen jecajima.

– Mora da se šališ! – Grefaz i odmorni Gardijani su stajali u podnožju zatvorene glavne kapije koja je vodila prema arkadama. Niko od njih nije imao luk ni strele, ali bili su pripravni za borbu na svoj način. – Nećete ga valjda ostaviti  tamo? Otvaraj tu kapiju!

Kapetan je morao da zapreti straži, ali njima i tako nije bilo do borbe, a ni do objašnjavanja da su Garoni verovatno postavili zamku upravo zbog takvih budala, i vrata su se odškrinula taman toliko da se provuku jedan po jedan. Smatrali su da je ovo dobar trenutak da pokažu četama Segeola da su podjednako dobri borci, kao i da oni ne ostavljaju svoje ljude izvan zidina kada se oglasi opasnost. Grefaz je trčkarao među prvima, dovikujući da paze na zamku.

– Oni ne smeju doći do njega pre nas – napeto će Teoril, prenuvši Desmara koji se malaksalo naslanjao na bedem, bez želje da gleda krvavo telo na zelenom polju.

Blizanci su bili prvi koji su skočili sa tridesetak metara visokog zida, a on ih je u stopu pratio, i već samim tim bili su par metara ispred Gardijana koji su tek zaokretali. Pratio ih je zvuk neverice, jer nisu mogli izvesti da njihov skok prođe neopaženo. Prošlo je previše vremena od zadnje bitke da bi se iko sećao njihovih sposobnosti.

Naravno da su bili prvi koji su stigli do tela, i nisu se obazirali na Gardijane ništa više kao ni na okolinu – što se njih ticalo, čitav odred Garona mogao je da iskoči iz samog vazduha pred njima, oni se ne bi ni pomakli da izbegnu udarac. Jer lice zagnjureno u travu crvenu od krvi pripadalo je njihovom bratu.

Ostale priče Poslednjeg vilenjačkog princa su OVDE