-Lazare, mater ti jebem nezajažljivu – Blu je gunđao dok se provlačio kroz gužvu na pešačkom prelazu, izbegavajući da ga isprska klasični tromotorac na poluelektrični pogon. S rukama u džepovima i crnom kapuljačom duboko nabijenom preko lica, nije birao kuda gazi. Neonska svetla davala su plavkasti odsjaj kišnim kapima. Tamni asfalt trebalo je da upija višak vode, ali hemijska komponenta nije mogla biti postojana doveka. Bilo je pitanje vremena kada će voda naći put ka crvenim pločama na trotoaru. Slučajno je nagazio jednu i ploča malčice utonu, poprimi zelenu boju i posla kinetički impuls njegovog kretanja ka neonskoj svetiljci. Kamkoder pored palio se automatski. I drugi su gazili – ljudi formalno obučeni, muškarci kao sa postera iz teretane, istih kockastih frizura, i žene nalik manekenkama, opremljene trajnom šminkom – doprinoseći perpetuum mobile gradskoj rasveti. Njemu nije trebalo još svetla. Nije se osvrnuo kad ga je neko dokačio po ramenu, čak se još više zgurio. Gornji distrikt bio je opasan noću za neprilagođene izopštenike, a još opasniji danju. Kompanijini ljudi radili su prekovremeno samo u Centralnom distriktu, ali opreza nikad dosta.

Do okupljališta je morao da se zavuče između dve zgrade, ispod ograde i kroz mračno dvorište puno smeća. Sa vrata ga dočekaše usporena disko svetla i ćelavi bezbednjak. On i Lazar bili su dobro poznati na ovom mestu. Tek tu skide kapuljaču, otkrivajući električno plavu kosu.

-Viđe li Lazara? – upita nakon pozdrava. Grmalj odmahnu i obeća da će se raspitati.

Malobrojni gosti skrovišta izbegavali su da sretnu njegov pogled, zauzeti sopstvenim razgovorima. Pružio je korak do šanka, presijavajući se u duginim bojama dok se svetlo prelamalo o zaostale kapljice kiše. Čovek s druge strane raširi izvežbani šta-mogu-da-učinim-za-vas osmeh.

-Š’a ima, brate?

-Tražim Lazara.

-Nisam ga video – osmeh jedva da je zadrhtao.

-Nisam te to pitao – zarežao je.

Šanker cimnu bradom u pravcu stola u ćošku kluba.

-Izvini, Blu, nemam kad da ćaskam – reče. – Moram da zalijem kaktus, osušio mi se pre dva meseca.

-Jebi se. I daj dve plave.

Čovek ispod šanka izvuče teglicu alkoholnih pilulica, dupke punu, i tresnu na grubo obrađeno drvo.

-Kuća časti.

Plavokosi nije imao snage da odreaguje na gest podrške. Svi su znali za Lazareve sklonosti. Nije bio prvi put da upada tražeći budalu, a da se oni prave da ne znaju o čemu se radi. Do sada se već navikao na njegove povremene nestanke na dan-dva, u zadnje vreme i tri. Sve češće je tražio produžene vikende na poslu za vreme kojih nije dolazio kući.

Juče je od kolega doznao da je Lazar dao otkaz.

Blu se sruči za sto u uglu, s teglom u rukama. Druga, poluprazna, stajala je među senkama ispred Drage. Devojka je inače bila vedra i nasmejana, ali danas nikome nije bilo do smeha. Mogao je da oseti skrivene poglede ka njima dvoma. Stavio je bombonicu u usta, isisavajući alkoholnu esenciju.

Crvenih vlažnih očiju, izvukla je zeleni papir iz džepa i gurnula ga po površini stola ka njemu. Kompanijin pamflet sa slikom obnažene istetovirane devojke koji je obećavao autentično iskustvo pozitivnih emocija. Ekstatično, ushićujuće, oslobađajuće, orgazmastično, potpuno obuzimajuće, nikad ranije iskušeno i apsolutno bezbedno. Sa druge strane šepurila se slika apolonski izvajanog momka ružičaste kose, a tekst je bio isti. To dvoje modela bili su jedini ljudi kojima je Kompanija dozvoljavala odstupanje od zvanično propisanog izgleda, ako nisu bili i kompjuterski izmišljeni. Svi Kompanijini ljudi imali su propisane frizure i odela,  isto uniformno ponašanje i obaveznu natural luk trajnu šminku. I stalan priliv uživanja u autentičnim osećanjima. Sve najbolje za Kompaniju.

Blu zgužva reklamni pamflet. Nije mu padalo na pamet da pokriva Lazara.

-Nemaju oni tamo kontakt sa stvarnim osobama – izusti. – To je sve simulacija, hemija.

-To je visoko tehnološki skupa droga – Dragin glas ogrubeo je od istrošenih emocija. – Ja već treći mesec pozajmljujem za hranu od majke.

A Blu već treće tromesečje uplaćuje na zajednički račun ono što Lazar potroši na zabavu. Trebalo je bolje da obrati pažnju, ali brat mu je obećao da je sve pod kontrolom. Koliko prošli ponedeljak rekao je da prestaje. U suzama se kleo da neće više. Blu je imao razloga da mu veruje.

Nervoznim pokretima posegnu za drugom bombonom. Nisu ga više radile kao nekad.

Mogao je da razume konstantnu glad za ljudskim dodirom, za željom da bude zaljubljen, grljen, večito blažen, jer i sam je ponekad patio od sličnih potreba. Prokletstvo užurbanog prenaseljenog modernog sveta nudilo je usamljenost, depresiju i veliki broj samoubica i manijaka, sve dok Kompanija nije izvukla srećno rešenje – Blagoslov na Dlanu. Kao alkoholne pilulice, samo mnogo bolje. Jače. Trajnije, bez migrene i mučnine, u svim oblicima, emotivnim varijacijama i jačinama. Čitavu noć, čitav vikend ili punih sedam dana zaljubljenih blaženih orgazama u cugu. Kada ni to nije bilo dovoljno – ljudi su previše brzo oguglavali – uveli su holo-simulaciju. Kombinacija tog dvoga bila je ubitačno zavisna.

Blu se pobrinuo da Lazar ima sve što život može da mu pruži: bezbedan dom, stalni posao livca u kiber-fabrici. Draga mu je pružila sve ostalo. Zato nije mogao da shvati šta ga je odvuklo na stranputicu na prvom mestu. Ali gledajući u Dragine duboke tamne oči, mogao je da razume zavisnost. Skrenuo je pogled pre nego što ga odaju sopstvene emocije.

Marketinški čarobnjaci proračunato su tvrdili da sistem ne izaziva zavisnost, ali kasnije u toku procesa sitnim slovima ugovora obećavali su besplatno uživanje članovima Kompanije. I Kompanija je cvetala.

-I šta sad?

-Nije on toliko glup da im se pridruži – reče. Da nije znao za otkaz, mogao je da laže i sebe i nju da joj verenik samo isprobava sedmodnevni paket. Da će se vratiti.

Devojka ovog puta izvadi kopiju potvrde ugovora. Veliki logo Kompanije na vrhu, potpis korisnika odmah ispod. Lazar Set Sila član je Kompanije još od petka.

-Trudna sam – devojčin glas bio je šupalj. – Imaćemo bebu. A njemu to nije dovoljno, stalno trči toj jebenoj… – duboko je udahnula. – Nikada mu neće biti dovoljno. Zar ne?

Kompanijini ljudi nisu se mešali sa običnim ljudima, pogotovo izopštenima. Jedni drugima nisu zalazili na teritorije i nisu se poznavali. Sve porodične veze su nestajale, a sećanje efikasno brisano. Za Lazara prošlost već pet dana ne postoji.

-Vratiću ga.

-Kurac ćeš moj vratiti. Kako? – siknula je.

On ustade.

-Ništa ne može biti stvarnije od života – reče. –  Kad to shvati, želeće napolje.

 Činilo se da ga svi u klubu posmatraju. Sa zvučnika ih je obmotavala zaboravljena pesma Do for Love. Okrenuo se, izašao napolje.

Kiša je prestala, pa je zaboravio da ponovo navuče kapuljaču. Njegova pojava, pogotovo boja kose, privlačila je previše neželjene pažnje i potencijalnih kazni sve dok nije zamakao za ugao i utopio se u masu robova iz treće smene. Pošteni Kompanijini ljudi noću su spavali, s Blagoslovom ili bez. Kamkoderi su ti koji nikad ne odmaraju, paleći se kad i svetiljke pored.

Nije išao kući. Hodao je, bez plana i cilja. Stao je u pustoj ulici Crvenog distrikta. Pogrbljen, isplakao se nad sopstvenom neuzvraćenom ljubavlju, besneo nad bratovom glupošću, nakon čega je sedeo i čekao da svane. Da počne radno vreme. Da je neki kamkoder prozujao pored, na osnovu hormonske slike klasifikovao bi ga kao bankrotiranog zavisnika i rešenog samoubicu. Smart mašina bi uredno prijavila pojavu, ali sistem ne bi reagovao. I sistem bi pogrešio. Čim se otvori prijavnica, ući će unutra, i Gabrijel Set Sila postaće Kompanijin čovek.

 

Ostale priče možete pogledati OVDE